SLAVONSKI BROD - Malo tko se od nas ne sjeća svoje prve učiteljice. Ili svog prvog učitelja. Na sve nas ostavili su poseban dojam i sjećamo ih se kroz cijeli život. No, za učenike s posebnim potrebama učitelji su daleko više od sjećanja koje će, eventualno, stvoriti na njih u svom posebnom svijetu do kojeg treba doprijeti. S njima zato rade edukacijski rehabilitatori, kojih u Osnovnoj školi „Milan Amruš" u Slavonskom Brodu ima 20. Jučer su, stručnim predavanjem o načinu i važnosti komunikacije s roditeljima, obilježili svoj dan, 1. ožujka koji se kao Nacionalni dan edukacijskih rehabilitatora obilježava od prije dvije godine.

- O nama se zapravo jako malo zna. Uz to taj fakultet upisuje vrlo mali broj studenata, unatoč tome što je riječ o deficitarnom zanimanju. A obilježavanjem ovoga dana želimo uputiti javnosti poruku da smo tu, i da je naša uloga u cjelokupnom razvoju djeteta, a napose djece s posebnim potrebama, iznimno važna. Jer što ranije krenemo s adekvatnim pristupom i radom, dakle s ranom intervencijom, to su pomaci koje ta djeca postižu veći - kazala je Andrea Gašpar Čičak, magistra edukacijske rehabilitacije u Osnovnoj školi „Milan Amruš", u kojoj upravo mali razredi, od osam devet učenika, omogućuju rehabilitatorima pojedinačni pristup svakome djetetu i njegovim mogućnostima i potrebama.

Razlika između edukacijskog rehabilitatora i učitelja u redovnim školama je velika, ističe.- Mi imamo općeniti program, ali za razliku od kolega u redovnim školama, koji imaju velike razrede, mi s manjim brojem učenika imamo mogućnost individualnog pristupa. To znači da uz općeniti program koji slijedimo, pratimo i procjenjujemo naše učenike i prilagođavamo radne zadatke prema ranije utvrđenim razvojnim ciljevima i programima, na čijem su stvaranju uz rehabilitatore uključeni i sami roditelji, ali i ostali stručnjaci. To su psiholog, pedagog i logoped tako da ovdje naša djeca imaju svu podršku - dodaje Gašpar Čičak.

Nerijetko, kaže, posao 'nose' kući, uključujući u sve i vlastitu obitelj jer teško je, naglašava, djecu s kojom rade zaboraviti kada, na kraju radnog vremena, za sobom zatvore vrata škole. No, isto tako, poručuje kako je uloga roditelja te djece u razvojnom procesu nesumnjivo izuzetno bitna. - Mi imamo znanje i cilj nam je, za dobrobit i bolji napredak naših učenika, u cijeli proces maksimalno uključiti roditelje, pri čemu je neizmjerno bitno da poslušaju naše savjete. Jer samo zajednički možemo postići maksimum - poručuje Andrea Gašpar Čičak.

Iako veći dio roditelja pristaje na suradnju, još uvijek ima dio onih s kojima puno treba raditi kako bi shvatili da i njihova djeca, u okviru svojih mogućnosti, mogu postići zamjetan napredak. - Iako uvijek mislimo kako ta suradnja s roditeljima može i mora biti veća, mi moramo, i iz perspektive roditelja, razumjeti kako nisu uvijek svi u mogućnosti obaviti nekakve zadatke koje pred njih stavimo. Dio roditelja je jako usmjeren na suradnju što rezultira boljim napretkom djeteta, dok su neki roditelji manje spremni na to, ali pri tome valja znati kako je riječ o ljudima koji dolaze iz različitih socioekonomskih uvjeta pa je ponekad potrebno uložiti puno više truda dok sami ne shvate važnost suradnje. Roditelj je najvažnija karika u životu djeteta. Oni su s djecom veći dio dana i kako bi ono što ovdje radimo kroz onih nekoliko sati urodilo plodom, važno je da nas u tom dijelu poslušaju i slijede - zaključila je Gašpar Čičak, poručivši na kraju kako uz sudjelovanje roditelja uspjeh i rezultati dolaze puno  brže.

A svaki, pa i najmanji napredak, kod ove djece, veliki je uspjeh za njih i stoga vrijedi svakoga truda. Možda se neka od ove djece neće sjećati svojih učitelja - edukacijskih rehabilitatora, ali zato će se oni sjećati svakog osmijeha koji su zbog uspješno završenog zadatka, izmamili na lice ove djece i njihovih roditelja. Taj osmijeh i pogled u kojem se može iščitati ponos zbog svladane prepreke i ispunjenog zadatka, najveća su im nagrada za uloženi trud.

Proglašenje Nacionalnog dana inicirao je Savez edukacijskih rehabilitatora Hrvatske (nevladina udruga stručnjaka), a podržalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja.  Prvi ožujak je vezan za dan smrti profesora Tomislava Špoljara, koji je početkom 20. stoljeća u Varaždinu inicirao osnivanje i rad prvih pomoćnih odjeljenja za učenike s teškoćama u razvoju. Godine 1963. osnovao je Visoku defektološku školu pri Sveučilištu u Zagrebu koja je u to vrijeme bila prva i jedina visokoškolska ustanova sveučilišnog studija defektologije u Hrvatskoj, ali i u cijeloj tadašnjoj državi. Naknadno, ta je škola prerasla u fakultet, a profesor Špoljar bio je njegov prvi dekan. Proglašenjem 1. ožujka Nacionalnim danom edukacijskih rehabilitatora ističe se njihovo značenje i uloga kako u ustanovama u kojima djeluju, tako i u široj društvenoj zajednici, posebice jer svojim znanjem uklanjaju predrasude prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, zagovaraju i promiču prava djece s teškoćama u razvoju i njihovih roditelja.