Umjesto isticanja različitosti, Antini su vršnjaci danas primijetili po čemu im je sličan. Dali su veliku lekciju odraslima, posebice nadležnim ustanovama i institucijama koje smatraju kako još nije sazrelo vrijeme za potpuno uključivanje djece i osoba s teškoćama/invaliditetom u društvo i svijet kojemu neminovno pripadaju.
SLAVONSKI BROD - U hodniku gradskog Dječjeg vrtića Hlapić u Slavonskom Brodu danas stoji natpis dobrodošlice. Upućen je malenom Anti Mikuliću, šestogodišnjem Brođaninu koji se, zajedno sa svojim roditeljima, majkom Maricom i ocem Ivanom, čitav život bori protiv sustava. Kao dijete s Cornelia de Lange sindromom, sustav socijalne skrbi želio ga je isključiti, sakriti, zanemariti, zaustaviti,… Nasreću, hrabri se trojac nije dao i uz ogromne su napore pokazali kako je sve moguće.
Foto: Ž.G.
Prvi Antin dan u gradskom dječjem vrtiću pokazatelj je kako je uključenje u redovan vrtićki program bilo pravi potez. Njegovi vršnjaci brzo su ga prihvatili i umjesto različitosti tražili sličnosti. Odmah nakon pitanja „Zašto Ante na ovoj ruci ima samo jedan prst?“, uslijedila je konstatacija „Ante nosi naočale kao i Petra!“. U tomu su mališani, za sve nas odrasle, saželi smisao ovakvog uključivanja djece s teškoćama u društvo koje od toga ima obostranu korist. Anti je u njihovom društvu lijepo, a oni od njega uče nevjerojatno puno o važnosti prihvaćanja različitosti.
Marica Mikulić: 'Sve sam odradila. Samo nisam primila ministrovu plaću'
No, od današnjeg dana za slavlje, obitelj Mikulić dijelilo je šest godina kucanja na vrata neumoljivog i hladnog sustava i predugačak hodnik prepun odbijenica, straha, tuge, nemoći, napuštenosti, zanemarivanja,…
Foto: Ž.G.
- Žalosno je što mi roditelji djece s teškoćama moramo proći da bismo upisali dijete u sustav predškolskog ili školskog odgoja. Kao roditelj sam odradila sve što je bilo potrebno, jedino još nisam primila plaću ministra. No, danas stavljamo na stranu sve ono loše što smo prošli. Kao roditelji smo iznimno iznenađeni što smo napokon dobili sugovornika i podršku, na čemu smo zahvalni. Ante je dječak koji, unatoč svom invaliditetu, može puno toga napraviti. Nažalost, rijetki to vide. Ovo je veliki poticaj i zahvalna sam gradu, gradonačelniku i vrtiću koji su se odlučili na ovako hrabar i pomalo lud pothvat. To je novo za sve nas, ali govorimo o pravima jednog običnog djeteta. Danas svjedočimo inkluziji u društvo… onakvoj kakva ona uistinu treba biti. Ovako se stvara bolja Hrvatska i odgajaju ljudi koji će jednog dana bolje prihvatiti osobe s invaliditetom. - kazala je Antina majka Marica, neustrašiva Brođanka koja nas sve uči kako u ljudima treba tražiti sve ono što mogu i za što su sposobni, a izbjegavati isticati njihove nemogućnosti.
Ravnateljica: 'Ante je sada naš!'
Vrtić se za Antu temeljito pripremao, pomno je birana skupina, kao i odgojiteljice odnosno stručnjaci koji će s njim svakodnevno raditi. Bez asistentice Milke Zebe koja će neprestano biti u vrtiću uz Antu, ipak, ovakvo što ne bi bilo moguće jer su, kao i u drugim gradovima, vrtićke skupine pretrpane.
Foto: Ž.G.
- Gradonačelnik Mirko Duspara osobno me pitao jesmo li spremni i možemo li prihvatiti ovakav izazov. Dosad nismo imali ovakvo iskustvo. Kada je riječ o djeci s teškoćama, dosad su naše usluge koristila uglavnom djeca iz autističnog spektra. No, odmah smo pristali. Primarni razlog vidjeli ste danas - Antin osmijeh. Željeli smo mu pružiti priliku da se druži sa svojim vršnjacima, a roditeljima pokazati da su dobrodošli. On je sada naš. Od danas pripadamo rijetkim vrtićkim ustanovama u Hrvatskoj koje su prihvatile ovakav izazov. Naglašavam kako su prepreka tomu da to bude standard uvijek nekakvi objektivni razlozi. Za grad je ovo veliki iskorak. U našoj je ustanovi trenutno zaposleno petnaest asistenata, tako da je Grad svjestan da djeca s teškoćama moraju i trebaju biti u dječjim vrtićima. Otvaranjem novih gradskih vrtića dobit ćemo kvalitetu za koju se zalažemo, a to je da imamo manje djece u skupinama. To je dosad bio glavni razlog zašto vrtići uglavnom nisu u mogućnosti primiti djecu s većim teškoćama. - kazala je ravnateljica ustanove DV I. B. Mažuranić, Zorana Butorac.
Odgojiteljica: 'Osjećamo se privilegiranima i odabranima'
Ovaj veliki izazov koji su prihvatili u Slavonskom Brodu, dakako, imat će svoje uspone i padove. Svjesni su toga svi uključeni u povijesni poduhvat koji će promijeniti toliko puno toga za roditelje i skrbnike djece s teškoćama. No, nesebičnost i širina odgojiteljica također pokazuju kako je za sve pomake slične ovom potrebno imati - prave ljude.
Mirjana Šeremet
Foto: Ž.G.
- Bitno nam je da su ga djeca odmah prihvatila. To je velika stvar. S druge strane, s nama je neprestano asistentica Milka pa mislim da ćemo se brzo osloboditi početnog stresa koji je neminovan kad krećemo u nešto ovako novo. Probijamo led, ali vjerujemo da ćemo uspjeti napraviti sve što se od nas očekuje. Prilagodit ćemo se Anti i njegovim potrebama i mislim da neće biti problema. - kazala je odgojiteljica Mirjana Šeremet iza koje je 28-godišnje radno iskustvo. Osim u DV Hlapić, radila je i u Cekinu, jedinoj ustanovi na području više slavonskih županija specijaliziranoj za rad s djecom s teškoćama.
Njezina mlađa kolegica također je spremna uz Antu učiti i rasti dalje u svom zanimanju.
Kristina Mijić
Foto: Ž.G.
- Veliko je ovo zadovoljstvo jer smo odabrani kroz prvo ovakvo iskustvo poticati različitosti i uključivati dječake poput Ante u redovan sustav. Djeca su ga odmah prigrlila. Vjerujem i u njih i u nas. - kazala je odgojiteljica Kristina Mijić koja u vrtiću radi već pet godina.
Ante će u vrtiću provoditi tri do četiri sata, ovisno o svojim mogućnostima, ali i terminima vezanima za daljnju rehabilitaciju koju će i dalje primati u Poliklinici Zlatni cekin.
- Djeca kao djeca su savršena. Kada im odgovorite na sva njihova pitanja, ona idu dalje. Njima će Ante već danas postati samo još jedan običan dječak iz skupine, njihov prijatelj. To je ono čemu težimo. - zaključila je majka Marica.
