Teško je zamisliti bespomoćnost koju osjećaju Antini roditelji nakon što su im sve institucije i ustanove, prethodnih šest godina, zalupile vrata pred nosom.
SLAVONSKI BROD - Na Valentinovo Brođanin Ante Mikulić puni šest godina. Važna je to dob za sve mališane, kao i njihove roditelje. No, za Antu već jednako toliko godina nema mjesta nigdje - pa ni u vrtićima. Razlog? Isključivo njegovo stanje. Ante, naime, ima rijetki 'Cornelia de Lange' sindrom, 4. stupanj oštećenja te je, samim time, dijete s težim invaliditetom i težim zaostajanjem u razvoju.
"Iz velikog je neznanja Ante po prvi put diskriminiran i dalje su se svi samo naslanjali na tu diskriminaciju. Da je tu samo jedna osoba napravila svoj posao kako treba, mi danas ne bismo prolazili ovo što prolazimo i Ante ne bi gubio vrijeme koje ne može nadoknaditi."
Poliklinika za rehabilitaciju djece Zlatni cekin u Slavonskom Brodu koja je već godinama „flaster na rani“ nedostatnog, da ne kažemo trulog, državnog sustava skrbi o djeci s teškoćama bilo koje vrste, Anti od 2022. godine pruža uslugu poludnevnog boravka uz asistenta. No, on ima pravo tu uslugu koristiti samo dva dana u tjednu po četiri sata. Pitanje je - tko bi preostale dane Anti trebao pružati stručan tretman i rehabilitaciju koji su ključni za njegov daljnji napredak? Država očigledno smatra kako bi se za to trebali pobrinuti roditelji - privatno.
- Kao roditelji smatramo da je Ante diskriminiran zbog svog tjelesnog invaliditeta i zdravstvenog stanja, jer ne postoje nikakvi posebni uvjeti koje je potrebno osigurati da bi dijete sudjelovalo u socijalizaciji. U okviru vaših ovlasti, tražim zaštitu od diskriminacije za svoje dijete. - zavapila je Antina mama Marica Mikulić, pokucavši na vrata svih za tu temu relevantnih hrvatskih institucija i uputila im dopise.
Osim utješnih riječi i ohrabrenja da nastavi u svojoj borbi - još jednom nije dobila ništa. Summa summarum svih silnih odgovora koje nam je ustupila leži u tomu da svaka ustanova radi prema pravilima i koliko može te trenutno ne postoje uvjeti za Antin (duži) boravak u bilo kojoj od njih.
Slavko Midzor / Pixsell
I to uistinu jest tako kada je u pitanju slavonskobrodsko područje. Nitko, pritom, ne mari što se 2024. godine krše temeljna ljudska prava - ne samo Antina, nego i ona njegovih roditelja. Nije suvišno upitati zar nitko na državnoj razini ne kani mijenjati pravilnike, zakone, standarde,... kako bi rijetki slučajevi poput Antinog bili obuhvaćeni jasnom procedurom. Umjesto toga, država priznaje kako ne postoji jednako rješenje i jednak tretman za svu djecu s teškoćama te od njih diže ruke bez razmatranja drugih mogućnosti ili ulaganja truda u širenje sustava usmjerenog na njih.
Konkretnije, usred pedagoške godine (kada je Marica Mikulić podnijela zahtjev za upis), u gradskim dječjim vrtićima više nema mjesta za Antu te bi iz pretrpanih grupa doslovce moralo biti ispisano ne jedno nego nekoliko djece kako bi bili ostvareni svi uvjeti za njegov boravak u skupini, a lista čekanja za Dječji vrtić Cekin koji funkcionira odvojeno od spomenute Poliklinike toliko je dugačka da će Ante prije postati školski obveznik nego doći na red.
- Važno je u ovom kontekstu naglasiti kako me ranije nitko nije niti uputio na mogućnost predaje zahtjeva za vrtić, nego sam preusmjerena u socijalu. Tu počinje naš problem. Iz velikog je neznanja Ante po prvi put diskriminiran i dalje su se svi samo naslanjali na tu diskriminaciju. Da je tu samo jedna osoba napravila svoj posao kako treba, mi danas ne bismo prolazili ovo što prolazimo i Ante ne bi gubio vrijeme koje ne može nadoknaditi. Ne mirim se s tim da institucije ne rade svoj posao. Spin koji smo zavrtili prepiskom kojom ništa nismo riješili, nije rješenje, problem je i dalje tu. Antina situacija nije nikakav bauk. Da ima volje, ona se riješi u pola sata, ali nema volje, a to ne znači da se ne može. U konačnici tko odgovara za taj nerad i loš posao? Kako je država koju ja plaćam postala licemjerna? Donosi hrpu Zakona koje kao građanin moram poštovati te zbog kojih, ako ne ispoštujem, budem kažnjena, dok s druge strane kada država ne ispoštuje Zakon - nikome ne bude ništa. U našem slučaju mnogi nisu odradili svoj posao, a plaću su dobili. Tražim odgovornost onih koji nisu odradili posao, a mogli su. - poručila je Marica Mikulić koja odbija odustati od borbe za prava svog djeteta.
Ni Ured Pravobranitelja za osobe s invaliditetom ne može drugo doli konstatirati ono evidentno u ovom slučaju:
To je, izgleda, ono što i mi novinari možemo - konstatirati da se krše Antina prava i da je diskriminiran zbog svog zdravstvenog stanja te, kao društvo, svjedočiti - ne nepravdi, nego tragediji koju već gotovo šest godina proživljava slavonskobrodska obitelj Mikulić. No, možemo još nešto - ne dopustiti da ih se zaboravi, ignorira i 'pomete pod tepih'. Jer u suprotnom će isti tretman prolaziti i neki 'drugi Ante'.
