Još prije ulaska Hrvaske u EU, a osobito nakon toga, jedno od važnijih pitanja bilo je hoće li zemlja time, u konačnici, financijski profitirati ili izgubiti. Podsjetnici da se velik dio javnog života fiinancira upravo iz europkish fondova svuda su oko nas, što posebnu važnost ima za manje razvijene sredine poput Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije.
TKO prati javnu i komunalnu politiku, morao je primijetiti, čak i ako ga ta formalnost s kraja teksta ili kakvog pisanog izvješća ne zanima, da se gotovo sve te silne izgradnje, energetske obnove, predavanja, inovacije u poljoprivredi i još bezbroj drugih stvari, ukratko svi projekti, financiraju europskim novcem. Plava europska zastavica i logotipi mnogobrojnih EU ureda, agencija i inicijativa postali su u svakom javnom poslu u Hrvatskoj opće mjesto.
Osim što svakom poslu daje neki „mondeni“ karakter i podsjeća nas da smo dio jedne zaista velike i važne zajednice, ključna je ipak stvar da za neku fasadu na muzeju, najnoviji tip plastenika ili seminar o euru, nije potrošen „naš“, nego „njihov“ novac, bilo u punom iznosu bilo djelomično. I čovjeku bude drago što ima konkretan dokaz, „crno na bijelo“ da se ulazak Hrvatske u tu asocijaciju isplatio, prije svega u tom doslovnom smislu. Ili nam se, barem u tom trenutku, tako čini.
Jedna od važnijih ciljeva EU fondova jest smanjenje geografske socijalne nejednakost u zemljama članicama, distribucijom sredstava u manje razvijena područja, npr. gradove i općine koji nemaju dovoljno vlastita novca za sanaciju škole ili ekološku proizvodnju. Brođane je, na primjer, obradovala vijest da je njihov grad ostvario najbolji uspjeh u projektu „Zaposlena“, povukavši za nj najveći iznos, oko 15 milijuna kuna, od kojih je 85 posto „europskih“. Još veće zadovoljstvo izmamio im je možda projekt koji učenicima u riziku od siromaštva, na području županije, osigurava besplatni obrok. Za to je prošle godine potrošeno milijun kuna, koje su, do „u lipu“, iz EU fondova.
Tko to plaća?
Netko će slavodobitno zaključiti kako su hvalevrijedan poslovi obavljen za samo 15 posto „redovne“ cijene, odnosno - potpuno besplatno. No kako je građanin kapitalističkog društva, opravdano, skeptičan prema svakom „poklonjenom“ novcu, a mnogi uvjereni da takvo što zapravo i ne postoji, uputno je razmotriti što se krije iza priče o izdašnom europskom pokroviteljstvu.
Da europska „večera“ ipak nije potpuno „besplatna“, jasno je iz činjenice da je svaka članica, pa tako i Hrvatska, dužna Europskoj uniji „plaćati članarinu“. Svake godine, dakle, u zajedničku, briselsku kasu proslijedi se, na nekoliko načina, otprilike 500 milijuna eura hrvatskih građana. Naravno, ne uplaćuje svaka članica jednako, već proporcionalno svojoj gospodarskoj snazi, broju stanovnika i još nekim čimbenicima, ali je naposljetku važno je li konačna bilanca 'uloženo/dobiveno' pozitivna ili negativna.
Kako u ekonomskom životu Hrvatske, kad ga se promatra u kontekstu EU, nema baš previše pozitivnih vijesti, vrijedi istaknuti ovaj račun. Naime, prema podatcima Ministarstva financija, Hrvatska je u devet godina članstva, u proračun EU uplatila 4,55 milijarde eura, a iz njega povukla 13,5 milijardi eura, što znači da je „u plusu“ za - oko 9 milijardi eura. Iako se Hrvati, što je i korektno, vole uspoređivati s razvijenijim zapadnim narodnima, pa u toj usporedbi najčešće „pasti u depru“, ovaj bi podatak mogao djelovati ljekovito, posebno ako se podsjetimo da stanje u početku nije obećavalo, pa je ovaj „plus“ Hrvatske iznosio samo 6 milijuna eura.
Ravnopravna igra
Ipak, tu je jedan drugi podatak koji će nas malo spustiti na zemlju. Hrvatska naime na raspolaganju ima mnogo više europskog novca nego što ga povuče. Primjerice, u razdoblju od 2014. do 2020. u hrvatski proračun „sjela“ je otprilike petina od maksimalne svote, po tom je parametru na europskom začelju te bi o tome, zajedno s Italijom, Španjolskom i Slovačkom, mogla učiti od, npr. Poljske, Finske ili Mađarske, koje su u tome pri vrhu.
Kao što se može vidjeti iz imena ovih zemalja, iskorištavane EU fondova nije uvijek „predodređeno“ općom gospodarskom snagom i ugledom zemlje. Tko bi očekivao da će Mađarska biti uspješnija od Španjolske? Ali to je sjajna stvar jer dokazuje da uspjeh ovisi o zemlji samoj, odnosno angažmanu njenih poslovnih i drugih subjekata. Ni Hrvatska stoga „opravdanje“ za relativno nizak obim povučenih EU sredstava ne može pronalaziti u svojoj gospodarskoj (ne)razvijenosti, nego treba uložiti veći trud.
Ovdje još treba napomenuti da se, osim samim novčanim sumama, uspješnost EU projekata mjeri i razinom dobrobiti koju oni imaju za određenu zajednicu. Drugim riječima, važno je da Slavonski Brod ili Županija europskim novcem, primjerice, obnavljaju fasade zgrada, ali uvijek više raduje kakav projekt koji trajno zaposli 20-ak ljudi ili pokrene proizvodnju.
