SLAVONSKI BROD - Potaknuti dojavom čitateljice SBplus-a kako je u gradu postavljen „još jedan spomenik uz cestu" te komentarom kako se „takvo što ne bi trebalo dopuštati jer će nam grad uskoro izgledati kao groblje", odlučili smo istražiti tko je odgovoran za ovaj problem oko kojega su mišljenja itekako podijeljena.

Spomenike, mramorne ploče, ukrase i križeve krajputaše, u sjećanje na svoje voljene koji su na tim mjestima izgubili život u prometnim nesrećama, postavljaju njihovi najbliži - obitelj i prijatelji koji, sasvim jasno, time ne žele naštetiti drugima, nego ostaviti trajnu uspomenu na mjestu gdje je duša napustila tijelo njihovih voljenih.

Zakoni su po ovom pitanju prilično nemilosrdni i jasni - uz ceste i na njima ne dozvoljavaju postavljanje nikakvih obilježja.

Pozivajući se na članak 45. stavak 2. Zakona o cestama, iz Ureda za odnose s javnošću Hrvatskih cesta odgovorili su nam kako je „radi zaštite javne ceste i sigurnosti prometa na njoj, na javnoj cesti zabranjeno postavljati nadgrobne ploče i ostala spomen obilježja" te kako, sukladno tomu, nadležna Ispostava Hrvatskih cesta d.o.o. nije u Slavonskom Brodu izdavala suglasnost za postavljanje istih.

Odluka o komunalnom redu Grada Slavonskog Broda u članku 25. o toj tematici kaže sljedeće: „Na području Grada na objekte, zemljišta i druge prostore uz i na javne površine mogu se postavljati spomenici, spomenploče, skulpture, i slični predmeti u skladu s ovom odlukom i posebnim propisima".

U sljedećem se članku objašnjava kako podizanje spomenika može predložiti udruga, ustanova i slična institucija, a prijedlog za takvu radnju trebaju podnijeti gradonačelniku.

Iz Grada su nam objasnili kako se ta Odluka ne odnosi na ceste. Prema tomu, niti Grad Slavonski Brod, koliko se sadašnji djelatnici mogu sjetiti, u zadnjih 15 godina nije izdavao dozvole za postavljanje takvih obilježja uz same ceste jer im gore citirani članak Zakona o cestama to ne dozvoljava.

Ipak, kako je vidljivo iz SBplus-ove galerije fotografija, sakralna obilježja, spomenici i kapelice na više gradskih lokacija također se nalaze uz ceste.

Ako jedna pravila vrijede za spomen-ploče ili križeve poginulima, ista bi trebala vrijediti i za postavljanje sakralnih obilježja poput ograđenih molitvenih križeva ili „mini-svetišta" koja su prave male građevine. Ako jedni predstavljaju sigurnosnu opasnost kada se nalaze uz cestu, istu ugrozu predstavljaju i drugi.

Zakon o njima kaže kako je „za postavljanje ili uklanjanje spomen-ploče, skulpture, sakralnog obilježja i slično uz i na javnu površinu, potrebno odobrenje ako posebnim propisima nije drugačije određeno".

Zahtjev za postavljanje predmeta kao i u prvom slučaju podnose udruge, ustanove i institucije koje, uz lokaciju i posebne proračune trebaju dostaviti i obrazloženje o potrebi postave predmeta, a za sakralno obilježje potrebna je i suglasnost župe na čijem se području obilježje postavlja.

U oba slučaja opisana u Zakonu, zahtjev za postavljanje takvih spomenika ne mogu podnijeti pojedinci. To znači kako su sve spomenike u sjećanje na poginule, obitelji i/ili prijatelji postavili "na svoju ruku".

U nastavku Zakona piše kako se „spomenici, spomen-ploče, skulpture, sakralna obilježja i slični predmeti moraju održavati urednima i zaštititi od uništavanja. Zabranjeno je spomenik, spomen-ploču, skulpturu i sličan predmet prljati, oštećivati, uništavati, pisati ili crtati po njima ili na drugi način nagrđivati njihov izgled."

Zdravim razumom lako je zaključiti na koji bi način svi neobični objekti, i molitvene stanice i mramorne ploče poginulima, mogli ugrožavati vozače koji prolaze cestom uz koju se nalaze. Svojim izgledom ponekad odvlače pozornost, otežavaju preglednost ceste, priječe pogled na njezin bitan dio ili pak predstavljaju prepreku koja bi, u slučaju nesreće, mogla biti fatalna za sudionike u prometu.

S druge strane, čini se kako, osim sa zakonskog, estetskog ili duhovnog aspekta, spomen obilježja poginulima na brodskim cestama ne ugrožavaju nikoga. Radi se, uglavnom, o sitnim znakovima sjećanja. Nekomu se možda može učiniti kako se time grad pretvara u groblje, ali činjenica je da je u takvim situacijama humanije staviti osjećaje ljudi koji su izgubili voljenu osobu ispred svoje prolazne nelagode.

- Smatram kako su takva obilježja uz cestu korisna i dobra te kako ne štete nikomu, a puno znače onima koji ih postavljaju. Na tim je mjestima njima voljena osoba zauvijek sklopila oči. U trenutcima kada pomislim na malo bržu vožnju takvi me spomenici podsjete kako to nije dobra ideja. Iako me ponekad prođu jeza i trnci kada u vožnji prolazim pokraj njih, ne mislim kako bi uklanjanje bilo komu donijelo mir. Ja zbog njih vozim duplo opreznije. - za SBplus izjavila je Maja Brkić koja svakodnevno do posla prelazi 40 kilometara.

Pojedine države, poput Bosne i Hercegovine, imaju drugačija rješenja za buđenje svijesti vozača na koje se referirala naša sugovornica kao i za neprestano podsjećanje na opasnosti u prometu.

Naime,  opasna mjesta označavaju prometnim znakom koji se zove „crna točka”. Međutim, neki prometni stručnjaci tvrde kako taj znak samo obavještava vozača o mjestu s velikim brojem nesreća, ne dajući mu upute kako postupiti u tome trenutku, što bi ipak trebala biti osnovna zadaća prometnih znakova. Također, smatraju kako takav znak dodatno ugrožava sigurnost putnika jer izaziva paniku kod vozača.

Vidimo kako su i kod stručnjaka mišljenja podijeljena. I dok će na neke vozače spomen obilježja i „crna točka” djelovati upozoravajuće i buditi im vozačku savjest, druge bi postavljanje takvih objekata uz cestu moglo ometati i smetati na različite načine.

Jedno je sigurno, zakone je nužno poštivati, ali je pritom potrebno voditi računa o tomu da pravila budu jednaka za sve. Bez iznimki!