NIJE ništa novo ako ustvrdimo da se u Hrvatskoj rađa sve manje djece ili da se u škole iz godine u godinu upisuje sve manje djece. Kao i činjenica da mladi sve kasnije zasnivaju obitelji, ako uopće o tome i razmišljaju. Oni takvu odluku odgađaju  za kasnije, smatrajući da je za to prikladnije vrijeme nakon što se odškoluju, zaposle, proputuju svijet i osiguraju stambeno pitanje ili samo nešto od toga. Ovo je, dakako, pojednostavljena slika suvremenog života, koji svojim intenzitetom sve više suprostavlja roditeljstvo i individualizam.

Mladi danas prilično komotno biraju što, kada i kako će postupati jer žive u vremenu tržišnog gospodarstva i postmodernosti (hrvatskog tipa) u kojima se odnos prema svim aspektima života, pa tako i prema roditeljstvu ili potomstvu, znatno promijenio. Ne treba ih kriviti zbog dugog obrazovanja ili kasnog napuštanja roditeljskog doma jer su današnje društvene norme i tržišne okolnosti uspostavljene zbog općeg društveno-gospodarskog razvoja. Pa ni starije generacije se nisu mogle u svojoj mladosti lako nositi sa strukturnim problemima. Da je bilo drugačije ne bi toliki iseljenici diljem Njemačke, Švicarske i Austrije zaradili svoje mirovine. Prema tome, sve što se događalo jučer utječe na demografske procese nekog društva danas i nosi opsežne posljedice sutra.

S obzirom na to da je danas Međunarodni dan obitelji, čiju važnost treba priznati te kao takvu promicati i u vremenu kad su karijera i osobni razvoj visoko na ljestvici prioriteta, analizirat ćemo namjeru osnivanja ministarstva demografije buduće Vlade Republike Hrvatske, imajući na umu da država svojim javnim politikama može, a ne mora utjecati na osobne odluke pojedinaca.

Središnji državni ured za demografiju i mlade (SDUDM) kao postojeće nadležno državno tijelo za demografiju ustrojeno je 2020. Pritom su na njega preneseni poslovi dotadašnjeg Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje je pak osnovano 2016. u jeku velike emigracije iz Hrvatske. Drugim riječima, državna politika okrenula se tom eksplicitnom rješenju kad je depopulacija kao društveni problem već bila prilično izražena. Još od vremena gastarbajtera počinju negativni demografski procesi, no ova tema tek prije osam godina dobiva vidljivo mjesto u državnim resorima.

U međuvremenu znamo da su se posljedice depopulacije, emigracije i starenja stanovništva još više ubrzale pa su ključni politički i gospodarski akteri donosili ad hoc rješenja za manjak radnika i stručnih ljudi. Osim stranih radnika, danas radi sve više umirovljenika. Još se samo nije skratilo trajanje studija. Baš suprotno, duže studiranje je mladima omogućilo da kroz studentske poslove rade i prije nego što stupe u formalni radni odnos te da pritom budu fleksibilni, tako da su oni, osim spašavanja roditeljskog proračuna, puno prije stranih radnika spašavali mnoge poslodavce i djelatnosti u Hrvatskoj.

Zbog svega toga u nastavku donosimo argumente zašto bi ponovno osnivanje ministarstva demografije predvođeno potpredsjednikom Vlade Republike Hrvatske moglo biti dobar potez ako idući izbori, bez obzira na izbornog pobjednika, ne rezultiraju njegovim ponovnim ukidanjem.

Kada se pogleda djelokrug rada SDUDM, vidljivo da obavlja niz upravnih i drugih poslova. Neki od njih se odnose na: predlaganje mjera usmjerenih na porast nataliteta; mjere podrške roditeljstvu te mjere usmjerene na usklađivanje obiteljskog i profesionalnog života; nadzor i praćenje primjene propisa o doplatku za djecu, rodiljnim i roditeljskim dopustima i naknadama, pomoći za opremu novorođenog djeteta; te predlaganje Vladi Republike Hrvatske promjene zakona i drugih propisa iz područja demografske politike.

Iz toga proizlazi zaključak da su poslovi koji bi se trebali odnositi na populacijsku i obiteljsku politiku većinom izvan djelokruga SDUDM jer je većina javnih politika relevantnih za demografiju, izuzev podrške roditeljstvu, zapravo u djelokrugu ministarstava (politika zapošljavanja, porezna politika, stambena politika, obrazovna politika, politika ruralnog razvoja, migracijska politika itd.). Sve te javne politike se zbog preklapanja ne mogu formalno objediniti u jedan postojeći državni resor pa je SDUDM imao međusektorski karakter djelovanja, a ustvari marginalnu ulogu. Zato ima smisla osnovati ministarstvo jer ono formalno i realno može biti puno značajnije u svojoj provedbenoj ulozi. Samo ostaje pitanje koji će mu poslovi pripasti od drugih ministarstava.

Skupine mjera populacijske i obiteljske politike prema nadležnosti tijela državne uprave I. Majstorić

Drugi argument - čelnički

Čelnik SDUDM-a je državni tajnik čiji je položaj među državnim dužnosnicima u tijelima državne uprave hijerarhijski niži od ministrovog, što znači i da ima manji utjecaj na donošenje odluka Vlade. Još ako sposobnošću, položajem u stranci, stručnošću i voljom ne odudara od toga, onda je s obzirom na stratešku važnost tematike sasvim opravdan potez da čelnik budućeg ministarstva treba biti i potpredsjednik Vlade s ovlastima koordinacije svih javnih politika koji su vezani za demografiju te mogućnošću izravne i stalne suradnje s ministrima drugih resora.

Najbolje mjerljiv pokazatelj položaja SDUDM-a u državnoj upravi i ograničenosti u izvršnoj vlasti je činjenica da ima udio od svega 1,06 % (345.282.180 €) u rashodima Državnom proračuna za 2024., od čega se čak 93,41 % (322.515.421 €) sredstava odnosi na financijsku stavku Dodatni rodiljni dopust, roditeljski dopust i oprema za novorođeno dijete.

Upravo je prikazivanje najvažnijih ciljeva države u fiskalnoj godine jedan od tri glavne funkcije državnog proračuna pa bi se postojeće stanje doista trebalo promijeniti ili bi se barem trebala uvesti bolja metodologija izračuna (jer proračuni drugih resora isto utječu na demografiju) kojom će raspolagati budući potpredsjednik Vlade. 

S obzirom na sve izneseno, namjera o osnivanju ministarstva, imenovanju potpredsjednika Vlade i povećanju financijskih sredstava za demografske politike zajedno doista predstavljaju veliki iskorak od dosadašnje prakse i obvezuje buduće članove Vlade na djelovanje u skladu s definiranim ciljevima Strategije demografske revitalizacije, pogotovo jer su sve dosadašnje bile samo mrtvo slovo na papiru. Možda i to dovoljno govori o kakvoj je tematici riječ - da se nitko u politici nije usudio njome dugoročno i kvalitetno baviti.

Bez obzira na to što sada nije poznata kvaliteta i učinkovitost budućih mjera, kao ni stvarni angažman nove Vlade oko demografije, čiji plan lako može pasti u vodi u slučaju neke nove globalne krize, čini se da ne dolazi samo vrijeme daljnjih velikih ulaganja u infrastrukturu, već i u obitelji, djecu i mlade – one koji će se njome služiti i održavati je te zbog kojih ona i postoji.