SLUŽBENI podatci Državnog zavoda za statistiku o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti za Brodsko-posavsku županiju, a moglo bi se tu dodati još niz drugih kriterija, još jednom su ukazali na dvije važne „crte ličnosti“ ljudskih zajednica općenito. Jedna je različitost, činjenica da je svaka suvremena zajednica „mozaik“ koji se prelijeva u mnoštvu kamenčića različite boje, veličine, teksture, nijanse… Druga je, da se zadržimo na spomenutoj metafori, ta da u svakome mozaiku neka nijansa ili boja više ili manje dominira, dajući mu temeljni ton i izraz. Oba ta obilježja društva, i raznolikost i odnos među tim različitim elementima, jesu „kôd“ iz kojega se mogu iščitati prošlosti i sadašnjosti dotičnog geografskog prostora.

Prvo što promatrač ovih i sličnih podataka zamijeti jesu, dakako, velike brojke, iza kojih se kriju pripadnici dominantne društvene skupine, bila on nacionalna, vjerska, ideološka, seksualna, stranačka ili kakva druga. Pritom se dominacija ne odnosi samo na brojčanu premoć, već i na niz drugih aspekata, koji iz te brojčane nadmoći najčešće i proizlaze, pa su pripadnici većine uvijek u praksi povlašteni(ji) i zaštićeni(ji), čak i u demokratski najnaprednijim društvima. Taj je „konformizam“, čini se, u društvima prisutan oduvijek, jer lijepo je biti moćan i zaštićen, ali u toj „darvinističkoj“ priči uvijek ima jedna paradoksalna i pomalo smiješna pojava. Naime, strana koja tvrdi da je ugrožena ili iskazuje neku vrstu animoziteta prema  nekom drugom često je - većina. Zašto se lav boji miša?

Igra lava i miša

„Arhetipski“ hrvatski strah od manjine, strah od Srba, uglavnom je prevladan, iako još uvijek ima pojedinaca i javnih ličnosti koji, iz njima znanih razloga, strepe od točno 4,54 % ljudi, mahom staraca iz Like i dalmatinskog zaleđa, ili prema njima imaju određeni animozitet. Zanimljivo je da je „zrcalno simetrična“ situacija i u komšiluku - prema statistikama, Srbima su, iz njima znanih razloga, najomraženiji Hrvati, mahom miroljubivi poljoprivrednici iz sjeverne Bačke, koji čine manje od 1 % (!) ukupnog stanovništva te zemlje.

Kad smo već u susjedstvu, spomenimo hajku protiv ovogodišnje beogradske Parade ponosa, koju su poveli, kako to obično biva, klerikalni i konzervativni krugovi. Opet se jedna moćna zajednica, heteroseksualna i kršćanska, našla ugroženom od strane društveno izrazito inferiorne skupine. Slično je, prisjetimo se, bilo i u Zagrebu i u Sarajevu, pa i drugdje u svijetu.  

Otkako su se, prije 10-ak godina, u sklopu „Velike seobe“ na ovim prostorima pojavili migranti s Bliskog istoka, prisutan je paneuropski strah da će se ti ljudi, označeni „dvostrukom drugošću“ - rasnom i vjerskom - postepeno, podmuklo infiltrirati te „crkve pretvoriti u džamije“, kao Osmanlije prije 500 godina. Ova priča „šepa“ zbog činjenice da, primjerice, u Sirijci u svojoj „top-destinaciji“ Njemačkoj čine manje od 1 % populacije.

„Kontroverzni“ glazbenik Marilyn Manson svojim je gostovanjem u Puli, prije 20-ak godina, uznemirio ovdašnje crkvene krugove, koji su ga optužili da „veličanjem droge i sotonizma“ udara na njihove vrijednosti. Pripadnike vjerski apsolutno povlaštene zajednice tako je „ugrozio“ - jedan pjevač. Premda na binu izlazi odjeven kao tinejdžer u krizi identiteta, na optužbe je odgovorio vrlo zrelo: jadna vam je vjera ako vam je ugrožavaju moje pjesme.

Strah je neopravdan

Naslutio je možda Marilyn Manson zašto se lav boji miša. Nasrće li većina, u kojem god obliku, na manjinu jer je zapravo nesigurna, jer sumnja u vlastite vrijednosti i uvjerenja? Vidi li lav u ogledalu tek risa ili čak mačku, ali to nikome ne želi priznati, pa ni samom sebi? Zanimljivo je da u svim navedenim primjerima „ugroženost“ većine proizlazi iz toga što ona na manjinu projicira zapravo neku nadnaravnu snagu, neku imaginarnu „tajnu“ moć, i to onda koristi kao opravdanje za svoju težnju da tu manjinu još više degradira i marginalizira. A to je nešto između jadnog i smiješnog.

U Slavonskom Brodu tijekom 90-ih bila je široko prihvaćena predodžba, a živi ona i danas, da su „sve preuzeli Bosanci“. Dobro, doseljenici iz Bosanske Posavine nisu bili manjina kao u ranije navedenim primjerima, jer su činili, prema nekim izračunima, oko četvrtinu stanovnika grada, ali opet je u indikativno da je, statistički gledano, jedan „dođoš“ bio lukaviji od trojice „autohtonih“. Slična je bila priča i s Hercegovcima, a u najnovije vrijeme neki su u svojim Facebook komentarima izrazili negodovanje zbog šačice Ukrajinaca koji su se od ratnih užasa sklonili u Slavonski Brod. Njih, smatraju, država štiti i financira, i zbog toga rasipa njihov novac.

Primjeri iz naše županije ipak su „dobroćudni“, i ni na koji način ne mogu narušiti mozaik koji nam predočavaju podatci DZS-a kao ni priču koju iz njega možemo „dekodirati“. Različitost - nacionalna, vjerska, ideološka, spolna…  - prirodno je stanje stvari, a njeno očuvanje i poštivanje mjera demokratske zrelosti jedne zajednice. Strah/animozitet prema manjini uvijek govori o većini, koja se treba zapitati zašto traži „dežurnog krivca“ u slabijemu i što ju zapravo muči.