„Mi smo kuhari, oni su konobari. Na fakultetima poslužuju ono što pripremimo u institutima. Ukoliko netko to želi pojesti. Ja sam kuhar. Ne želim biti konobar". Otprilike to mi je odgovorio jedan ne toliko stariji koliko iskusniji i mudriji kolega kada sam ga pokušao uvjeriti kako bi se radnici znanstvenih instituta trebali uključiti u izvođenje visokoškolske nastave. Njegova mi je ugostiteljska metafora bila zabavna, možda i zbog ove zločeste analogije: naime, i u tom je sustavu sve manje marljivih i talentiranih profesionalaca kao što su Đuro Babić ili moj stari prijatelj Boris Brzica, a sve više bahatih balavaca s manirima kelnera iz Radovana Trećeg, koji misle kako su za pola sezone fuša na nekoj jadranskoj plaži ispekli ugostiteljski zanat. Ovaj smo razgovor vodili otprilike u svibnju 2015., a povod mu je bio ustrojavanje Sveučilišta u Slavonskom Brodu.

Na osječkom Sveučilištu na pomolu još jedno, nazovimo ga skandalozno, zapošljavanje u kojem se radi o uhljebljivanju supruge poznatog i utjecajnog čovjeka u akademskim i političkim krugovima.

Ja sam prije toga određeno iskustvo u visokoškolskoj nastavi namaknuo  vanjskom suradnjom na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pozvali su me kao ispomoć zbog trenutnog kadrovskog deficita uzrokovanog privremenom odsutnošću dviju kolegica (zbor porodiljnih dopusta itd.), a s fakulteta sam otišao nakon tri godine predavanja. Popudbina mi se sastojala od znanstveno-nastavnog zvanja docenta, nekoliko prijateljstava s kolegama i studentima i uglavnom dobrih rezultata studentskih anketa. Premda nevelika, pokazala je da sam se koliko-toliko uspio snaći u visokoškolskoj nastavi, a to mi je bilo važno jer sam pred sobom imao prilično neizvjesnu budućnost, s ugovorom o radu na određeno vrijeme u Hrvatskom institutu za povijest, i zato sam se počeo obazirati za natječajima u drugim znanstvenim i znanstveno-nastavim ustanovama. Naivno sam smatrao kako ću, kao viši znanstveni suradnik i naslovni docent s određenim brojem objavljenih knjiga i znanstvenih radova, dobiti šansu za zaposlenje na kojoj od visokoškolskih ustanova koje u zadnje vrijeme niču kao gljive poslije kiše.

Mojoj su se namjeri ispriječile, pogađate – dame iz naslova.

Tako sam se u jesen 2015. javio na natječaj za predavača teorije i povijesti književnosti na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Nekoliko dana prije moga nastupnog predavanja, na inače mi slabo poznatom portalu Republika.eu, osvanuo je opsežan članak naslovljen: "Na pomolu novo sumnjivo zapošljavanje – 59-godišnjoj supruzi Zlatka Kramarića 'smiješi' se radno mjesto na Umjetničkoj akademiji", u kojem je anonimni autor napisao i sljedeće:

„Redakcija našeg portala raspolaže s informacijama koje upućuju kako je na osječkom Sveučilištu na pomolu još jedno, nazovimo ga skandalozno, zapošljavanje u kojem se radi o uhljebljivanju supruge poznatog i utjecajnog čovjeka u akademskim i političkim krugovima." […]

„Još zanimljivije i poražavajuće sve to skupa djeluje ako se uzmu u obzir reference i biografije preostalih dvoje kandidata koji, prema svemu sudeći, neće imati previše šanse pored supruge Zlatka Kramarića. Radi se o dvojici mladih perspektivnih i kvalitetnih kandidata. Jedan od njih je 41-godišnji dr.sc. Marijan Šabić koji posjeduje vrlo bogatu radnu biografiju. Ovaj rođeni Brođanin diplomirao je 1998. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i bohemistiku, zatim 2001. godine magistrirao kroatistiku, 2003. godine diplomirao bibliotekarstvo te 2007. godine doktorirao slavistiku. U znanstvenoj karijeri objavio je na desetke knjiga i znanstvenih radova, no sve to izgleda neće previše impresionirati stručno Povjerenstvo u odabiru kandidata. I u slučaju drugog kandidata koji uz dr. sc. Šabića konkurira za navedeno radno mjesto radi se o kvalitetnom i perspektivnom kadru. Marko Ek je 28-godišnji polaznik doktorskog studija na Filozofskom fakultetu kojem, prema našim informacijama, do stjecanja prestižne znanstvene doktorske titule ne nedostaje još puno.

Zbog ovakvih, ali i mnogih drugih pojava na Sveučilištu vrijedno bi bilo pozvati nadležne institucije od inspekcija ministarstva pa sve do nacionalnog DORH-a i USKOK-a da se pozabave i detaljnije pročešljaju radnje u navedenoj instituciji".

Ukratko, anonimni je autor bio u pravu. Nakon što je stručno povjerenstvo moje nastupno predavanje ocijenilo najvišom ocjenom (koju je predsjednica povjerenstva pročitala preda mnom i pred studentima), Vijeće Umjetničke akademije u Osijeku većinom je glasova odlučilo kako će prednost pri zapošljavanju imati supruga Zlatka Kramarića – dakle kandidatkinja bez magisterija ili doktorata znanosti, bez ijednog objavljenog znanstvenog rada, i bez ikakvog iskustva u visokoškolskoj nastavi. Iskreno vjerujući kako ovo nije tek jedna u nizu odluka kojima je Vijeće Umjetničke akademije (većinom glasova) samo sebe proglasilo najobičnijim ološem, dnom dna nepotistički organizirane sive zone proračunske Hrvatske, rado bih čuo kako bi uvaženi članovi Vijeća ovakav izbor obrazložili svojim studentima, kojima svakodnevno tupe o važnosti obrazovanja koje im oni (pro)daju. Ili svojoj djeci. Do tada, smatram ih ekipom s kojom nije pristojno ni čekati tramvaj, a kamoli poučavati studente.

U prosincu iste godine prijavio sam se na natječaj za docenta u polju kroatologije na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, uzdajući se prije svega u specifičnosti izbora u znanstveno-nastavna zvanja. Naime, pri izboru u znanstveno-nastavna zvanja (docent, izv. profesor itd.) procedura je daleko kompliciranija od izbora u nastavna (predavač, viši predavač itd.). O izboru kandidata ne odlučuje samo ustanova koja je raspisala natječaj nego niz instanci, a konačnu odluku donosi Matični odbor za interdisciplinarno područje. Drugim riječima – za „progurati" nezainteresiranu i netalentiranu osobu u znanstveno-nastavno zvanje moraš biti puno prefriganiji i umreženiji čak i od ekipe s Umjetničke akademije.

A je li to moguće vidjet ćete u nastavku koji slijedi.

PDF Dokument

Sabic Odluka o izboru u znanstveno zvanje.pdf