NIKADA ljudi nisu bili toliko povezani, a toliko udaljeni. Društvene mreže postale su mjesto gdje jedni traže pripadanje, drugi potvrdu, treći prostor da budu viđeni. Istovremeno, postale su i prostor u kojem se sve češće gubi ono ljudsko, osjećaj da je s druge strane stvarna osoba. Kao terapeutkinja često slušam ljude koji se osjećaju usamljeno, nevidljivo i nedovoljno važno. Paradoksalno je da živimo u vremenu u kojem jedni o drugima znamo više nego ikada prije, a osjećaj stvarne povezanosti sve je slabiji.

Problem je što se danas empatija sve češće gubi u potrebi za reakcijom. Kao da više nije važno što je istina, nego tko će biti glasniji, grublji ili duhovitiji na tuđi račun. Kultura hejta polako se normalizira!

Nikada nije bilo lakše zaviriti u tuđi život. U nekoliko pokreta prstom možemo vidjeti gdje netko putuje, što radi, kako uređuje dom, kako odgaja djecu, što ga veseli i što ga muči. Znamo mnogo, a zapravo znamo vrlo malo. Jer vidimo fotografije, ali ne vidimo priče. Vidimo osmijehe, ali ne vidimo neprospavane noći. Vidimo uspjehe, ali ne vidimo odricanja i trud. Vidimo objave, ali ne vidimo čovjeka u cijelosti. Možda upravo zato danas tako lako donosimo sudove. Dovoljna je jedna fotografija da procijenimo nečiji brak. Jedna objava da procijenimo nečije roditeljstvo. Jedan video da procijenimo nečiju inteligenciju. Jedna pogreška da procijenimo nečiji karakter. Kao da smo postali društvo promatrača. 

Postoje ljudi koji godinama prate nečiji život. Znaju gdje putuje. Što radi. Kako mu djeca rastu. Kada je promijenio posao. Kada je tužan. Kada slavi. Kada prolazi kroz težak period. Prisutni su, ali nevidljivi. Ne ostavljaju komentar. Ne ostavljaju poruku. Ponekad čak ni lajk. I često se pitam što zapravo tražimo na društvenim mrežama. Povezanost ili promatranje? Jer praćenje nije isto što i odnos. Gledanje nije isto što i bliskost. Informacija nije isto što i razumijevanje. A prisutnost na nečijem profilu nije isto što i prisutnost u nečijem životu.

No postoje i oni drugi. Oni koji šute i promatraju, a onda jednog dana osjete potrebu ostaviti komentar pun omalovažavanja. Oni koji mjesece provode na nečijem profilu, a jedini impuls koji osjete jest potreba da povrijede. Oni koji nikada ne bi izgovorili naglas ono što napišu ispod fotografije potpuno nepoznate osobe. I oni kojima je tuđa ranjivost postala dnevna zabava. Internet je ljudima dao moć, ali nekima je dao i iluziju da više ne postoje granice. Kao da je ekran ukinuo bonton. Kao da anonimnost briše odgovornost. Kao da virtualni prostor nije stvaran prostor odnosa. A jest. Jer i online riječi ostavljaju trag. Ponekad mnogo dublji nego što mislimo. Jedan komentar može nekome pokvariti večer. Može pojačati nesigurnost koju skriva godinama. Može probuditi stari osjećaj manje vrijednosti. Može pogoditi čovjeka baš u trenutku kada se jedva drži iznad vode. Ljudi često zaboravljaju da iza svakog profila sjedi netko tko nosi svoju priču. Nečije dijete. Nečiji roditelj. Nečiji partner. Netko tko možda upravo prolazi kroz gubitak, bolest, razvod ili vlastitu unutarnju borbu. Problem je što se danas empatija sve češće gubi u potrebi za reakcijom. Ljudi reagiraju brzo. Impulzivno. Bez zadrške. Kao da više nije važno što je istina, nego tko će biti glasniji, grublji ili duhovitiji na tuđi račun. Posebno zabrinjava kultura hejta koja se polako normalizira. Izrugivanje, pasivna agresija, omalovažavanje…javno ismijavanje. Cinizam zapakiran u humor. "Samo sam iskren." "Samo govorim istinu." "Samo iznosim svoje mišljenje." A između iskrenosti i okrutnosti postoji velika razlika. Kao i između mišljenja i ponižavanja. Nije svaka misao koju imamo nešto što moramo izgovoriti, niti je svako mišljenje vrijedno javnog prostora. Zrelost nije reći sve što mislimo. Zrelost je znati kada nešto zadržati za sebe.

N.K./PLUS

Jer zadovoljni ljudi rijetko imaju potrebu uništavati druge. Čovjek koji je miran sa sobom ne provodi dane tražeći razloge da nekoga ponizi. Ne hrani svoje samopouzdanje tuđim posramljivanjem. Ne osjeća olakšanje nakon što nekoga povrijedi. Možda zato najveći problem društvenih mreža nije hejt. Hejt je samo simptom. Pravi problem je što polako gubimo osjećaj da je s druge strane čovjek. A kada izgubimo taj osjećaj, gubimo i dio vlastite ljudskosti. Nedostaje nam digitalni bonton. Ne onaj umjetni i uštogljeni. Nego osnovna kultura čovječnosti. Da zastanemo prije komentara. Da se zapitamo bismo li isto rekli nekome oči u oči. Da se prisjetimo da iza fotografije nije profil, nego osoba sa svojim životom, umorima, ranama i granicama.

Možda ne možemo promijeniti internet, ali možemo promijeniti način na koji sudjelujemo u njemu. Možemo birati hoćemo li biti još jedan glas koji osuđuje ili osoba koja razumije. Još jedan komentar koji ranjava ili riječ koja ohrabruje. Jer na kraju, svaki komentar nešto govori. Ne samo o onome kome je upućen.

Nego još više o onome tko ga piše.

N.K./PLUS