Ne tako davno, prije tridesetak godina, svjedočili smo ili smo i sami proživljavali ono što danas proživljava narod Ukrajine. 

Tisuće i tisuće ljudi, iscrpljenih, izgladnjelih, bolesnih. Sa suzom u oku, napustili su svoje domove i traže budućnost bez rata. Svjedočimo svakodnevnim scenama prepunih autobusa i vlakova na granicama s Ukrajinom. Mahom žene i djeca morali su krenuti u ovu odiseju, jer su njihovi domovi razrušeni u ratu.

Kako je preko noći pandemiju korone zamijenila pandemija bjesnila od koje brzo obolijevaju i čak ozbiljni ljudi? Jedni drugima nameću i uvode sankcije, a posljedice imaju ratom pogođeni stanovnici Ukrajine, ali i cijeli svijet, bez obzira na čijoj je netko strani. Čak su i mačke dobile sankcije i ne mogu učestvovati na kinološkim smotrama u svijetu. Ostali su samo još 'Maša i medvjed' - zasad ih i dalje možemo slobodno gledati.

Baš kao što gledamo i gužve na benzinskim pumpama, jurnjavu za konzervama i brašnom.

Kažu kako je i za ljubav i za rat potrebno dvoje. 

Ovaj put dvojica kavgadžija, izabrala su jednu krčmu za svoju tuču. Jedan od kavgadžija uletio je unutra i lomi inventar ne štedeći čak ni ljude, a drugi kavgadžija stoji u dvorištu krčme i huška osoblje na hrvanje s nadmoćnim siledžijom.

Zar i u Ukrajini ne žive samo ljudi? Bez obzira kojim jezikom govorili, kojoj vjeri ili naciji pripadali. Zašto su morali postati kolateralna žrtva odmjeravanja supersila. Zašto je Ukrajina izabrana za ring velikih teškaša? No, oni savršeno dobro znaju kako je rat teškaša nemoguć i na domaćem i na gostujućem terenu - jer tada sigurno ne bi bilo pobjednika. Svi bi bili gubitnici. Ovako, na neutralnom terenu, veće su šanse za pobjedu jednog aktera.

A mediji su jedva dočekali ovaj meč. Prava poslastica. Precizno iznose cifre s brojem žrtava, preciznije nego kada su brojali preminule 'od korone' i 's koronom'.

Onda se pojave veliki analitičari koji sve znaju. Znaju sve o kagebeovcu, znaju sve o Zapadu. Čak znaju da je i Černobil u Ukrajini. A za Černobil su čuli samo kada su gledali seriju na Netflixu.

Internet je procvjetao, taman kad je već postalo dosadno s vijestima o koroni i cjepivima. Pročitamo kako bivša misica Ukrajine ima sve veći broj pratitelja na Instagramu pa su je čak počeli pratiti i ruski celebrity-ji. Makar dok još ima interneta u Rusiji.

Slike dramatičnih prizora s perona ukrajinskih gradova Harkiva i Kijeva kruže društvenim mrežama. Ni igla ne bi mogla upasti među njih stiješnjene. Može li netko ostati ravnodušan na takve prizore egzodusa milijuna ljudi? Na njihovim licima čitamo samo jednu želju – onu za odlaskom na sigurno. I onda naiđemo na reakciju i raspravu o autentičnosti slike. Zar i to? Očito su društvene mreže postale rasadnici svakakvih, a često i lažnih vijesti, koje kao korov bujaju na dobro nađubrenom tlu.

Puno je pokazatelja kako danas živimo u eri vladavine lažima. Laž je postalo najmoćnije oružje i oruđe. Očito da nemamo dovoljno povjerenja u ono što vidimo vlastitim očima. Medijska neutralnost kao da i ne postoji. Otišlo se dotle da jedan sudionik ovog rata ne spominje ni civilne niti vojne žrtve, a termini 'invazija', 'vojna ofenziva' ili 'objava rata' strogo su zabranjene i cenzurirane. Protivnici istog tog rata lišeni su slobode, uz prijetnju dugogodišnjeg zatvora. 

Sjetit ćemo se, nekad su novinari bili prvi nivo provjere točnosti informacija, drugi urednici i treći glavni urednici. A danas? Svaka slika i svaka vijest prepuštena je nama samima da donesemo sud – točno ili netočno.

I ako netko od velikih teškaša posegne za nuklearnim naoružanjem – ne daj Bože – nama su bar komunisti, možda u svojoj paranoji ili možda futurističkoj dalekovidnosti, izgradili i ostavili stotine atomskih skloništa.

I dok traje meč teškaša, najviše ispaštamo mi - mali i obični - bili Ukrajinci, Hrvati, Rusi, Amerikanci,...