SLAVONSKI BROD - Nezaustavljva, višedesetljetna deruralizacija, u kombinaciji s nekim drugim okolnostima, nastavlja prazniti slavonska sela. Naročito su to osjetile pojedine „mikroregije“ poput, npr. Općine Okučani. Ovaj se trend, kako pokazuje posljednji popis, snažno odrazio na još jedan parametar za Brodsko-posavsku županiju u cjelini, a to je odnos gradskog i seoskog stanovništva.

U dva naselja sa statusom grada, Slavonski Brod i Novu Gradišku, „sjatio se“ ukupno 61581 žitelj, što je 47 posto od 130 tisuća stanovnika županije. Ova upravno-geografska jedinica, koju stoljećima determiniraju posavska ravnica, s pašnjacima i plodnim oranicama, te blaga vinorodna povišenja Dilja, i dalje je, dakle, u nešto većoj mjeri „seoska“ (53 posto), no realno je pretpostaviti da će se i ta tanka „prednost“ za deset-dvadeset godina „istopiti“.

Budući da je u ovoj županiji „građana“ i „seljaka“ podjednako, zanmalo nas je koje su prednosti i nedostatci života u dvjema društvenim sredinama, odnosno što ih „vuče“ na jednu odnosno drugu stranu.

Matea, koja je do odlaska na fakultet živjela u Slavonskom Brodu, u centru, a nakon toga se s obitelji skrasila u Zagrebu, preferira isključivo urbane sredine.

- Rado bih se vratila u Brod, on mi je super, ali nema posla. Sa selom, s druge strane, nemam nikakve veze i nikad ne bih ondje živjela. Volim gradsku užurbanost i „gibanje“ ljudi, volim se lijepo odjenuti i šetati gradom... U gradu vam je sve blizu, sadržaja je mnogo više nego na selu.

Matea, koja je, kako kaže, na selu bila svega nekoliko puta, ne bi se zadovoljila ni životom u selima koja su tik do Slavonskog Broda, gotovo bismo rekli njegova predgrađa. U jednom takvom, Gornjoj Vrbi, trinaest godina prije preseljenja na Mikrorajon, žvijela je Daria. Njen je stav, vjerojatno i zbog toga, malo drugačiji od Mateina.

- Nema danas neke velike razlike i čini mi se da je sve stvar navike. Prometna povezanost sad je i u selima bolja, a ne kao prije. Kao dijete, morala sam, na primjer, pješačiti iz Vrbe do Broda u školu. Navikla sam, dakle, na grad, ali bih se lako snašla i da se opet vratim u Vrbu jer je blizu. Ali u nekom udaljenijem selu, na primjer, Čajkovcima, nikako ne bih mogla živjeti.  

Do spomenutog sela iz Slavonskog Broda, pokazuje Goolgeova karta, treba 30-ak minuta vožnje. Do Oprisavaca, gdje živi gospođa Anka, treba deset minuta manje, ali i to je za nju često, za obavljanje nekih praktičnih stvari, previše.

Svi žele bogatu ponudu sadržaja

- Kad god nešto trebamo obaviti, npr. otići u bolnicu, muž mora voziti do Broda. To je u redu dok može, no pitam se što će biti kad to više ne bude tako. Dobro, u selu imamo ljekarnu i liječnika, ali kad te on pošalje na daljnje pretrage i sl., moraš u grad. Osim toga, djeca su, kad su išla u školu, morala plaćati autobusne karte. U Oprisavcima smo izgradili i kuću, ali sad kad usporediš cijenu koju za nju možeš dobiti ovdje i onu koju bi mogao da je u gradu, opet si na gubitku. Za mladež ovdje nema nikakvog sadržaja ni posla, dok su mladi u gradu, prema je i njima za posao najčešće potrebna veza, „blizu vatre“ i ipak imaju veće izglede - navela je nedostatke svoga sela, ali se nije zadržala samo na njima.

- Mirovine su nam male, pa ih nadoknađujemo radom u vrtu i uzgojem pokoje životinje, uglavnom kokoši. Prednost je dakle što možeš proizvesti svoju hranu, ali to je u našim godinama, istovremeno, i opterećenje. Život na selu malo je mirniji, nema ovdje buke kao u gradu.

Slično selo i grad „odmjerava“ i gđa Vesna iz Sibinja.

- Nakon trogodišnjeg boravka u gradu, gdje sam radila, vratila sam se na selo i mogu reći da sam zadovoljna. Tu sam i provela najveći dio života, ali bih, jednako tako, mogla živjeti i u Slavonskom Brodu. I za mlade i za nas umirovljenike grad nudi ipak mnogo više sadržaja i aktivnosti, dok u Sibinju, osim crkve, trenutno nemate ništa. No u Sibinju, opet, imam svoje dvorište, svježi zrak, vrt i mir.

Dakako da postoje ljudi koji ne bi „ni za kakav novac“ otišli iz sela u grad, ali naša anketa sugerira da se, zahvaljujući globalizaciji i prometu, ljude sa sela više ne može zadovoljiti crkvom, kafićem i sportskom kladionicom, pa čak ni ljekarnom ili ambulantom, koje su neka prijašnja vremena bile znak da je „civilizacija“ stigla i u selo. Zbog toga, kao i „centrifuge“ grada, koji „usisa“ većinu društvenih i gospodarskih sadržaja, seoskom stanovništvu urbane su sredine privlačne za život. To je naročito uočljivo kod ispitanika koji su živjeli u obje sredine te su u dvojbi o kojoj je riječ pomalo neodlučni. Obrnuto, želja da se iz grada „pobjegne“ na selo, puno je manje izražena, s eventualnim izuzetkom sela kojima su, zbog blizine grada, na raspolaganju manje-više svi njegovi sadržaji i objektivne prednosti.

Ali i sela imaju „konje za utrku“. Osim svojih tradicionalnih blagodati, poput zdravog izvora hrane, udaljenosti od urbane vreve i stresa, „iscjeljujuće“ moći prirode, sve više sela, kao što je to primjer s Podcrkavljem, postaje bogatije sadržajima, koji mogu zadovoljit razne potrebe ljudi te ih, samim time, i zadržati.

Ipak, trendovi koji ljude „odvode“ sa sela jaki su, stoga sva nadležna tijela i institucije, koja selo žele spasiti, od države naniže, moraju dobro „zasukati rukave“