SLAVONSKI BROD - Prema popisu stanovništva iz 2021., u Slavonskom Brodu bilo ih je svega 16 ili 0,03 posto. Iz toga se nikako ne bi moglo naslutiti da su nekad u ovome gradu bili brojna i utjecajna nacionalna zajednica. Početkom 20. stoljeća, primjerice, pripadao joj je svaki peti Brođanin te su u gradu imali i svoju školu.

Riječ je o Mađarima, narodu s kojim Hrvati danas imaju izrazito prijateljske i korektne odnose; dovoljno je spomenuti turiste koji na Jadran dolaze već desetljećima ili naklonjenost te zemlje u prijelomnim trenutcima 90-ih, a neki će se sjetiti i tadašnjeg masovnog odlaska Brođana u Pečuh, dok u Slavonskom Brodu još nije bilo trgovačkih lanaca i centara.

S druge strane, i površno poznavanje povijesti ili barem pjesme „Ustani, bane“, podsjeća da nije uvijek bilo tako. Naprotiv, odnosi su malog slavenskog „tvrdoglavog“ naroda i velikog ugarskog, koji je vijekovima u srednjoj Europi takvima gospodario, često bili vrlo napeti i neprijateljski.

To se vrlo zorno vidjelo na primjeru Slavonskog Broda. Mađari se tu masovnije naseljavaju krajem 19. stoljeća, usporedno s izgradnjom krakova u Monarhiji čuvene Mađarske kraljevske državne željeznice. „Száva Bród“ postao je važno presjecište putova, od Pešte prema Bosni i Jadranu, odnosno od Beča i Zagreba prema Beogradu, pa su ga Mađari prepoznali kao pogodan punkt za širenje svoga utjecaja u zemlji kojoj se predosjećao kraj.

Ti mahom radnici na Željeznici i nekim drugim državnim službama htjeli su da im djeca pohađaju mađarsku školu te su je i sagradili, tik do željezničkog kolodvora. Bila je to prava ljepotica, građena u stilu mađarske secesije, tog osebujnog arhitektonskog „potpisa“ koji je ovaj u svakom pogledu veliki narod ostavljao u svim gradovima svoga dijela Monarhije. Prava je šteta što je potpuno srušena u savezničkom bombradiranju...

Za njen izgled danas znamo jedino po sačuvanim razglednicama, dok je zapisa o njoj nešto više. Na temelju onih iz tadašnjih hrvatskih novina, npr. „Posavske Hrvatske“, vidi se da je Brođani hrvatske nacionalnosti nisu dočekali s oduševljenjem, najblaže rečeno. Razlog je bio što su u tom potezu peštanskih vlasti prepoznali još jedan institucionalni oblik tada naglašene mađarizacije i mađarskog nacionalizma, koji je težio stvaranju države „od Karpata do Jadrana“.

Neki hrvatski istraživači, međutim, smatraju da je taj strah bio neopravdan. Dokumenti iz Budimpešte pokazali su obrnutu logiku - Mađari su skrbili o svojim sunarodnjacima u drugim krajevima, tako i u Slavoniji, strahujući upravo od njihove asimilacije.

Tako je Mađarska škola u Brodu na Savi postala, ni kriva ni dužna, poprište hrvatsko-mađarskih političkih prepucavanja.

Sumrak ove slavonskobrodske zajednice došao je nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske. Mnogi su njeni pripadnici, u „standardnoj“ retorziji prema poraženom, iz nove i pobjedničke Jugoslavije protjerani ili su je sami napustili, dok se ono malo preostalih asimiliralo.

I Mađarsku školu dočekala je slična sudbina. Većini Brođana ionako omražena, već je u ratu preuređena u bolnicu, kasnije za neke druge potrebe željeznice. S lica zemlje, kao i „pola“ grada, zbrisana je u silovitim bombardiranjima 1944. godine.