Čovjek se stalno nalazi između dobra i zla. Svaki čovjek okusi slast dobrote, ali isto tako kuša i gorčinu zla. Svaki čovjek živi nadajući se dobru, a bježeći od zla. Ali nekada se naše nade ne ostvare, a nekada ne možemo pobjeći od onoga od čega bježimo.

Postoje i ljudi koji svjesno i namjerno čine zlo. Religije takvo ponašanje kategoriziraju kao grijeh. Svaka religija omeđena je granicama do kojih je dozvoljeno dolaziti te svaki njihov prelazak može negativno djelovati na čovjeka ili društvo. Čovjek, koliko god bio biće slobode, ipak je njegovo djelovanje, na neki način, određeno ili ograničeno, koliko god mu to bilo teško prihvatiti.

Neke životne situacije čovjeka ponekad promijene ili barem utječu na njegove promjene. Čovjeka na promjene obično navode teške životne situacije, kao što su gubitak bliskih članova obitelji, teške bolesti, teška financijska stanja. Takve životne priče nauče čovjeka da postoje omeđene granice u životu koje ne smije prelaziti. Obično u takvim stanjima čovjek lakše prihvati poštovati određene granice ponašanja. Drugim riječima kazano, čovjek koji prolazi kroz teške životne situacije lakše će pronaći načina kako se ne približavati granicama grijeha.

Ne postoji čovjek koji nije prešao granicu dozvoljenog, odnosno ne postoji niti jedan čovjek, a da nije grješnik. Netko veći, a netko manji. Pa i prvi čovjek na ovome svijetu, Adam (Adem) bio je grješnik. I on se pokajao za počinjeni grijeh. Zašto onda ne bismo i mi obični smrtnici imali priliku pokajanja, odnosno odmicanja od nedozvoljenih granica. Svakom čovjeku ostavljena je mogućnost pokajanja, traženja oprosta, ovisno kako mu njegova religija nalaže. Ali cilj je isti – postići duhovno pročišćenje kako bi se grješnik ili pokajnik bolje osjećao, a sami takav osjećaj pružit će mu mogućnosti aktivnijeg djelovanja, odnosno udaljavanja od granica nedozvoljenog, uz činjenje dobra, što je i svrha postojanja.

Najbolji grješnik je onaj koji se kaje. A najgori grješnik je onaj koji ustrajno prelazi dozvoljene granice, koji između svakog prelaska granice nema pokajanje. S druge strane, najbolje pokajanje je ono nakon kojeg nema više povratka istom grijehu.

Obično se kaže da postoje tri vrste srca – zdravo, mrtvo i bolesno. Zdravo je srce ono koje je ustrajno u činjenju dobra, mrtvo je ono koje je ustrajno u zabludi, a bolesno je ono srce koje se koleba između jednog i drugog. I zbog bolesti takvo se srce ne uspijeva oduprijeti grijehu. Ali u tom bolesnom srcu ima i dobra, jer takvo se srce nakon grijeha ponekad i pokaje.

Čovjek ne bi smio svoje činjenje dobra svoditi samo na određene dane ili datume. Svaki dan ako nije ispunjen dobrim, čovjeka čini gubitnikom.

Činiti dobro, pomagati drugome može samo onaj koji vjeruje da to što daje, daje samome sebi. Jer kad pomognemo drugog, nevoljnika, mi nismo njemu dali, samo smo sebi dali, a njemu smo pomogli, ili opće dobro podržali. Bez ustrajnosti neće biti ni uspjeha.