VELIKI broj ljudi danas ne razumije što su nezaposlenost i besposlenost. A obično su upravo besposličari najglasniji kritičari apsolutno svega. 

Posljednjih nekoliko desetljeća normalno je postalo bježanje u gradove, posebno među mladima. Valjda se time potvrđuje ona dobro poznata izreka kako su motika i zemlja prokletstvo mladalačkog života. I danas, takvi su ljudi navikli na život koji je čak ispodprosječan. Čak i oni manje imućni stanovnici, pa i oni koji strepe od neimaštine i gladi, i dalje naviru u gradove. Nije rijetka pojava da počnu i prositi po asfaltiranim cestama koje su ubile miris zemlje kako bi preživjeli. Takvi vjeruju u grad, a ne vjeruju u blagoslov zemlje. 

Ima li ljepšeg osjećaja od onoga kada nam bose noge propadaju u meku zemlju? Onaj osjećaj kao da se spajamo sa zemljom. A sigurno da se spajamo, od nje smo potekli, njoj ćemo se vratiti. 

Mindfulzen

Napuštajući slavonsku zemlju, mi više i ne vjerujemo u blagodat zemlje. Ostavljajući napuštena polja i ravnice, današnji moderni čovjek ne prepoznaje tragove naših predaka koji se nisu plašili neimaštine i gladi sve dok su zemlju obrađivali. Nije im bilo ni na kraj pameti kako prevariti državu i ostvariti nekakvu socijalnu pomoć. A što je socijalna pomoć za mladog i radno sposobnog čovjeka nego prošnja?

Naši preci su samo govorili – 'Bože - zdravlja!'. Njihova ljubav i žrtva najbolje su se iskazivale kada se nacionalizacijom i agrarnim reformama pokušavala oteti njihova najveća blagodat – zemlja. Svoju ljubav prema zemlji iskazivali su obrađivanjem i zasijavanjem plodnih oranica, zasadom bogatih voćnjaka, ispašom na prostranim pašnjacima, čuvanjem šuma, uzgojem razne stoke i pčela. 

Čovjek nije ovdje da se zadovolji samo jednim zalogajem ili jedinim ogrtačem. Od čovjeka se traži da bude progresivan, da se trudi u svom nastojanju uspije. Čovjek se mora osloniti na sebe, a udaljiti od ovisnosti o drugima. Jer uvijek je bila bolja gornja ruka od donje. Čovjek ne može sjediti i čekati pomoć drugih, jer s neba ne pada opskrba. Na čovjeku je da se trudi kako bi dostojanstveno živio. 

U ovome suvremenom dobu kada je na cijeni pohlepa za brzom zaradom i profitom, ljudi sve više zaboravljaju svoj smisao postojanja i činjenicu da na zemlji ne mogu biti gladni ako se pravedno odnose prema njoj. 

Znaci naše slabosti vidljivi su diljem naših ravnica i perivoja. Napuštajući našu najveću blagodat – zemlju, i tumarajući po tuđini, potvrđujemo sve naše slabosti. 

Čovjek je danas sve više otuđen od prirode i ljudi. Čovjeku je nužan povratak prirodnoj naravi. Jer samo u prirodi vladaju univerzalni zakoni koji su od velike koristi čovjeku. A najviše besposličarima.