DAN prije 43. obljetnice smrti najvećeg vladara s ovih prostora, druga Tita, nedaleko od njegova vječnog boravišta, u elitnom beogradskom kvartu Vračar, u školi koja je rezervirana isključivo za djecu financijske i kulturne elite, dogodila se velika tragedija. Jedan dječak je hladnokrvno ubijao svoje vršnjake s popisa kojeg je ranije pripremio.

Je li se ovaj nemili događaj slučajno desio baš u jednoj najelitnijoj beogradskoj školi?

Možda bi najmanje očekivali da se desi na tom mjestu i u toj školi. Srbija plače. I svaka normalna osoba će plakati jer osjeća tugu zbog ubojstva nevine djece. Ali…

Odavno je poznato da u takvim školama ne može bilo tko raditi. Poznato je da u takvim školama učenik stječe status ovisno o adresi gdje živi, kojeg su zanimanja njegovi roditelji, o mobitelu kojeg posjeduje, koliko je njegova odjeća markirana, koje tenisice nosi. Ovakve i slične pojave kod pojedine djece stvaraju samo bahatost. I da se ne lažemo, i u školama u Lijepoj našoj koje su slične ovoj beogradskoj, ne cvjeta cvijeće. Sve ove okolnosti utječu da i nastavnici i roditelji i djeca bivaju sve više frustrirani.

Službena srbijanska vlast detektirala je krivca - „zapadne vrijednosti“. A ista ta vlast je za „europski put“, a kunu se u Putina. Dugo se vremena na ovim prostorima kreira narativ kako zločinci nisu zločinci. Niti jedna vlast u Srbiji nije priznala zločine u Hrvatskoj, u Vukovaru, ubojstvo djece u Slavonskom Brodu, genocid u Srebrenici.

Dijete je samo produžena ruka narativa gdje se slave ratni zločini.

Zamislimo kako se osjeća dijete koje šeta Beogradom ili drugim mjestima dok gleda murale krvnika Ratka Mladića. Kako se osjeća kada na utakmici čuje pokliče - nož, žica, Srebrenica.

Kako će se dijete osjećati kada vidi kako njegovi vršnjaci umjesto srca na lančićima ili majicama nose najpoznatije ubojice i kriminalce.

U svemu tome „pomaže“ im reality show kakva je „Zadruga.“  Svi ti dječji idoli prisutni su skoro svugdje. I na panoima, tik tokovima, instagramima, javljaju se uživo u programe.

I kako će dijete ono koje nije sputavano od roditelja, koje ima sve, kojem ništa nije zabranjeno živjeti? Njemu će postati idoli oni koji skandiraju fašističke povike na utakmicama. Postat će mu idoli oni koji su na muralima. Postat će mu idoli oni likovi s majica i privjesaka na lančićima. A ti idoli su osobe koje ubijaju, kolju, muče svakog onog tko ih mrko pogleda, pa makar to bili i prijatelji iz iste učionice.

Možda stanje u Lijepoj našoj nije kao u Srbiji ili Beogradu, ali i ovdje ne cvjetaju ruže.

Tog 3. svibnja srce svake majke koja je slušala i čitala vijesti o ubojstvu djece u školi nije moglo ostati netaknuto. Ne možemo a ne zapitati se kako je bilo majčinim srcima u Vukovaru, u Slavonskom Brodu, u Srebrenci?

Svjedočili smo koliko je majki s ranjenim srcima koje su izgubile svoju djecu u ratu, svojim statusima na društvenim mrežama iskazalo suosjećanje s majkama iz Beograda. Takvu istinsku majku dotiče svačija bol.

Vlast će samo protokolarno tugovati tri dana i nastaviti istim putem kojim idu već nekoliko stoljeća. Pravu bol nosit će samo majke ubijene djece i svi oni koji je ovaj pucanj pogodio u dušu. Časni i dobri ljudi kojih je sve manje.