ČOVJEK je danas sve više zauzet ali nalazi sve više vremena za priče o drugima. Često govorimo loše o drugima osuđujući ih, a sebe postavljamo kao veće i bolje od njih. Za sve to sigurno imamo i pravi razlog.

Čovjek je biće odlikovano sposobnošću govora. Za razliku od drugih ljudskih organa, očiju ili ušiju, koji imaju svoje ograničene domete, ljudskom jeziku je širom otvoreno „polje.“ Jezik nema granice. Jezik može imati vlast nad dobrim, ali i nad zlim. Jezik može biti za čovjeka najneposlušniji organ. Čovjek ga može najlakše pokrenuti, a najteže ga je obuzdati.

Jezik se može koristiti za najkorisnije i najplemenitije ciljeve. Svi znamo za mudrost da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

Isto tako, jezik može biti izvor ružnih riječi koje mogu prouzročiti i velike nesreće. Riječ koja se izgovori prije nego se odvaže može nam uništiti sve.

Kontinuirano kontroliranje jezika treba biti osnova za svakog čovjeka. Onaj tko uspije vladati svojim jezikom, sigurno uspješno vlada i samim sobom.

Uvjet bilo kakvih međuljudskih odnosa među ljudima jest društveni život. Bez postojanja društvenog života ne možemo govoriti niti o međuljudskim odnosima. Današnje suvremeno vrijeme ima za posljedicu sve veće udaljavanje ljudi jednih od drugih, nepovjerenje, otuđenost. Svakako, tome možda najviše doprinose mediji. Sve ono što nam se događa u životu, bilo radost ili tuga, ne dijelimo s drugima. Čovjek je došao u situaciju da smatra kako je sam sebi dovoljan.

I susreti ljudi koji su rijetki obično bivaju ispunjeni ogovaranjima ili tračevima.

Sve ovo se udomaćilo i u svakodnevnoj komunikaciji pa skoro da ne postoji susret bez toga.

Kada bismo bar pola vremena koje trošimo na ogovaranje drugih posvetili svođenju računa sa samima sobom.

Čest motiv za ogovaranje je uspjeh drugih ili naš neuspjeh. Često ogovaramo druge zato što smo im zavidni na izgledu, imetku, ugledu, znanju, uspješnoj karijeri.

Teško je danas naći čovjeka koji nije u zavadi s drugim čovjekom. Mnoge duševne bolesti inficirale su ljudska srca, a sve to dovodi do ogovaranja ili svađa.

Svjedoci smo kako danas postoje ljudi koji sebe smatraju vrjednijima i boljima od drugih zato što posjeduju imetak koji su naslijedili ili oteli. Sebe smatraju pametnijima jer posjeduju znanje s kupljenom diplomom. Sebe smatraju uspješnijima jer su na nekom položaju zahvaljujući pripadnosti određenoj političkoj partiji.

Ali ako nismo obuzdali svoj jezik, onda sigurno nećemo uspjeti ni sebe obuzdati.

Onda nije ni čudo kada pričamo o drugima samo najgore, kada iznosimo tuđe mane. A zaboravljamo da i mi imamo mane, jer ne postoji čovjek bez njih.

Današnji čovjek ne zna kako se pozabaviti sa samim sobom. Rijetki su oni koji nađu vremena i posvete se sebi. Takvi rijetki, vidjet će da neće imati vremena baviti se drugim ljudima, njihovim problemima, manama. Takvim će ljudima njihovi problemi i mane biti dovoljni. Ali ljudi su uvijek nepravedni prema sebi, a prema drugima najpravedniji. Znaju sve što i kako treba kod drugih, a kod sebe nikako. Valjda je takva naša percepcija da smo sebi idealni,... i ne samo sebi već takvi trebamo biti i drugima. Jer što bi bio čovjek ako sebe ne smatra najboljim?

Zar nas naši preci nisu učili ovome: Ako ne možeš nekomu pomoći ili biti koristan – nemoj mu ni odmagati i štetiti, ako ne možeš obradovati i razveseliti – nemoj ga rastuživati i u brigu dovoditi, ako ga ne možeš hvaliti – nemoj ga ni kuditi.

Danas ne pomažemo već odmažemo, ne razveseljavamo već rastužujemo, ne hvalimo već kudimo. Svakoga.