Tamara Brezičević, dipl. soc. radnica, edukantica psihoterapije, specijalizantica TA, za PlusPortal ovaj put obrađuje iznimno aktualnu temu mobinga na radnom mjestu i svih posljedica koje isti ostavlja na mentalno zdravlje i ponašanje pojedinca.
KADA ljudi potraže stručnu pomoć zbog onoga što im se događa na poslu, rijetko će to nazvati pravim imenom. Neće reći da doživljavaju mobing. Umjesto toga, reći će da se nešto promijenilo, da se ne osjećaju dobro, da su počeli sumnjati u sebe ili da više nisu sigurni kako reagirati. Često već u tih nekoliko rečenica postaje jasno da nije riječ samo o poslu, već o odnosu koji ih je polako počeo nagrizati iznutra.
Mobing rijetko ulazi u prostor dramatično. Ne započinje jasnim konfliktom koji se može imenovati i odmah riješiti. On se uvlači tiho, kroz pukotine koje je teško odmah uočiti. I često ga prepoznamo tek kada nas već počne mijenjati. Osoba odjednom prestane biti uključena u komunikaciju, odluke se donose mimo vas, ton komunikacije postane hladan, a atmosfera se promijeni na način da ostajete bez konkretne situacije za koju se možete uhvatiti. I tada počinje onaj najteži dio, osoba počinje tražiti krivca u sebi, zaboravljajući da je izložena nevidljivom, ali sustavnom pritisku.U toj tišini često izostane i ono što bi trebalo biti najjednostavnije, podrška kolega. Ljudi koje smo do jučer doživljavali kao saveznike ponekad se povuku, okrenu pogled ili ostanu neutralni. Ne nužno zato što ne vide što se događa, nego zato što i sami strahuju za svoju poziciju. Ta šutnja zna boljeti gotovo jednako kao i samo ponašanje koje osoba proživljava. Jer više nije riječ samo o odnosu s jednom osobom, nego o osjećaju da si u prostoru u kojem nemaš na koga nasloniti se.
Susrećem ljude koji su prije bili sigurni u sebe, komunicirali s lakoćom i sigurnošću te bili uspješni u svom radu. Kroz vrijeme, ti isti ljudi počnu opisivati kako razmišljaju prije svake izgovorene rečenice, kako paze na svaki napisani mail, kako unaprijed analiziraju moguće reakcije drugih. Jedna klijentica mi je rekla: „Ne idem više na posao raditi. Idem paziti da nešto ne napravim krivo.“ To je trenutak u kojem se rad pretvara u preživljavanje. I to nije naglo. To se dogodi gotovo neprimjetno. Ono što posebno pogađa jest što osoba to dugo ne vidi kao problem u odnosu, nego kao vlastiti nedostatak, kao da se negdje usput izgubila sigurnost u vlastitu procjenu stvarnosti.
I često to ne dolazi kao jasna rečenica. Dolazi kroz uzdah, kroz pogled u pod, kroz rečenicu koja zapne na pola. Ponekad osoba kaže: „Možda ja stvarno pretjerujem…“, i tada je važno stati i prepoznati koliko je već dugo sama u tome što proživljava.
N.K./PLUS
Kada klijenti pokušaju ispričati što proživljavaju, često zastanu. Nema jednog velikog događaja, nema jasne rečenice koju mogu ponoviti, nema dokaza koji bi drugima odmah zvučao ozbiljno. Dok govore, imaju osjećaj da to što izgovaraju nema dovoljnu težinu, da zvuči banalno ili da pretjeruju. Kada na to čuju savjete poput „nemoj to toliko uzimati k srcu“ ili „ima i gorih stvari“, još se više povuku. Ako već ne mogu jasno objasniti drugima, počnu sumnjati i u to imaju li uopće pravo tako se osjećati.
Kada se govori o mobingu, često se traži odgovor na pitanje tko su počinitelji, a tko žrtve, pokušavajući to pojednostaviti kroz podjelu na spolove. Moje iskustvo iz prakse to ne potvrđuje. Vidim žene koje su duboko ranjene odnosima na poslu, ali i muškarce koji jednako tiho nose isto iskustvo. Razlika je ponekad u načinu na koji o tome govore, ali ne i u dubini onoga što proživljavaju. Žene će češće dugo ostajati u pokušaju da poprave odnos i prilagode se, dok će muškarci češće šutjeti dulje, dolazeći po pomoć tek kada više ne mogu izdržati. I jedni i drugi, kada progovore, govore o istom osjećaju, da su se negdje putem izgubili.
Jednako tako, ni uloga osobe koja provodi mobing nije rezervirana za jedan spol. Susrećemo se s nadređenima ili kolegama, i muškarcima i ženama, koji mobing koriste kao alat kontrole. Neki će to činiti kroz otvorenu kritiku, glasno propitivanje kompetencija pred drugima ili stvaranje pritiska kroz nerealne rokove. Druge osobe, opet i muškarci i žene, mobing provode tiho, perfidno. Isključivanjem iz važnih informacija, ignoriranjem prisutnosti u prostoriji, širenjem suptilnih glasina ili stvaranjem atmosfere u kojoj se žrtva osjeća nevidljivo i suvišno. Ono što je zajedničko nije spol, već potreba za dominacijom i moć koja se crpi iz smanjivanja drugoga. Učinak je uvijek isti, osoba se počinje osjećati kao sjena nekadašnje sebe. Moć koja se gradi na umanjivanju drugoga nikada ne ostaje bez posljedica.
Mobing, nažalost, nikada ne ostaje zatvoren unutar četiri zida ureda. On ima razorni utjecaj na sve aspekte života. Kada se osoba iz dana u dan nosi s toksičnošću, to postaje i fizičko stanje; nesanica, kronični umor, probavne smetnje ili napadi tjeskobe postaju svakodnevni pratitelji. Zdravlje počinje plaćati cijenu koju poslodavac nikada ne vidi. Još su bolnije posljedice na obitelj. Osoba koja je na poslu bila izložena sustavnom umanjivanju, doma se često vraća emotivno ispražnjena, razdražljiva ili potpuno odsutna. Partneri i djeca tada često postaju „kolateralne žrtve“ jer osoba više nema kapaciteta za prisutnost i povezivanje. Dom, koji bi trebao biti sigurno utočište, postaje mjesto gdje se analiziraju prošli događaji i strahuje od nadolazećeg ponedjeljka.
I važno je reći još nešto što se često prešućuje. Nije uvijek moguće jednostavno otići. Nije uvijek stvar u odluci da se „makneš iz tog okruženja“. Ljudi imaju kredite, djecu, obaveze, osjećaj odgovornosti, ali i strah od neizvjesnosti. Ponekad su već iscrpljeni do te mjere da nemaju snage donositi velike životne odluke.
Zato savjeti poput „daj otkaz“ ili „makni se od tamo“ često, iako dobronamjerni, promašuju stvarnost osobe koja to proživljava. Jer iza svake takve odluke stoji cijeli život i nije ju moguće donijeti preko noći. Ponekad prvi korak nije odlazak, nego razumijevanje što se događa i postupno vraćanje osjećaja vlastite vrijednosti i izbora. I to je često ono s čime ljudi dolaze, ne znaju što učiniti, ali znaju da ovako više ne mogu.
Upravo zato je traženje stručne pomoći presudno. To nije znak slabosti, već čin odgovornosti prema sebi. U terapiji se mobing prestaje promatrati kao osobni poraz, a počinje razumijevati kao odnos koji narušava granice. Važno je potražiti pomoć jer se u izolaciji percepcija stvarnosti počinje iskrivljavati, počinjemo vjerovati da smo mi ti koji smo pogriješili. Terapeutski prostor nudi ono što u takvim iskustvima često nedostaje: jasnoću, potvrdu i mogućnost da ponovno stanemo na vlastitu stranu.
Oporavak ne počinje velikim odlukama. Počinje gotovo neprimjetno, u trenutku kada osoba prvi put izgovori bez zadrške: „Ovo što mi se događa nije u redu.“ U trenutku kada prestane umanjivati vlastiti doživljaj. Kada si dopusti vjerovati sebi.
Jer možda najtiši, ali i najvažniji pomak nije u tome da se odmah promijeni situacija. Nego da osoba ponovno stane na svoju stranu.
Ostale članke Tamare Brezičević čitajte na poveznicama:
