„Stvarno više ne znam kako maknuti dijete s ekrana!“ - rečenica je kojom roditelji često započinju razgovor u terapijskom prostoru. Izgovaraju je s brigom, strahom, umorom i nerijetko osjećajem da su u nečemu pogriješili. Kao da se u toj jednoj rečenici skriva mnogo više od pitanja o tehnologiji. Možda su to sumnja u sebe, osjećaj neadekvatnosti ili strah od roditeljskog neuspjeha. U tim razgovorima često sjedim s roditeljima koji ne traže savršena rješenja, nego malo predaha od vlastite krivnje. Jedna majka mi je nedavno rekla: „Znam sve što bih trebala, ali sam toliko umorna da nekad nemam snage biti prisutna.“. Ta rečenica ostane u prostoru. Ona nosi težinu. Ona ne govori o lošem roditeljstvu, nego o iscrpljenosti. I o potrebi da i odrasli imaju gdje odložiti svoj teret. U tim razgovorima, kada malo usporimo i odmaknemo se od brzih zaključaka, često se pokaže nešto važno, ali rijetko izrečeno naglas. Ni odrasli se danas više ne mogu lako maknuti s ekrana. Živimo u vremenu ubrzane digitalizacije. Tehnologija je ušla u gotovo sve pore naših života, u posao, planiranje dana, odnose, komunikaciju pa i u načine na koje reguliramo vlastite emocije. Mobitel nam je stalno pri ruci, često i u ruci. Ponekad nas umiri, ponekad odvrati pažnju, ponekad nam daje kratak predah. Previše smo okrenuti digitalnim tehnologijama. Prečesto držimo telefone u rukama, a premalo se doslovno gledamo u oči. U toj tihoj zamjeni pogleda za ekran, djeca vrlo rano nauče gdje se traži regulacija, a gdje se gubi kontakt. Sam po sebi, ekran nije problem. Problem nastaje onda kada počne preuzimati ulogu odnosa.

Upravo u takvom svijetu odrastaju djeca Alfa generacije.

To su djeca koja ne pamte svijet bez ekrana. Od najranijih dana okružena su snažnim i brzim podražajima, slikama, zvukovima, stalnom dostupnošću sadržaja. Njihov živčani sustav razvija se u okruženju u kojem je sve „odmah“. Dosadu se teško podnosi, čekanje je frustrirajuće, a tišina je često neugodna. Roditelji ovu djecu često opisuju kao nemirnu, nezainteresiranu ili previše „ovisnu“ o ekranima. Međutim, u terapijskom radu često se pokaže da se ne radi o lošem odgoju ni o osobnim slabostima. Riječ je o razvojnim odgovorima na svijet u kojem odrastaju. Alfa djeca su vrlo brza u procesiranju informacija, osjetljiva na frustraciju i slabije tolerantna na odgodu. Njihov nervni sustav rijetko ima priliku za predah. I onda to vidimo u praksi, nagli ispadi, suze koje dođu „niotkuda”, umor koji se pojavi usred dana. Ne zato što „ne žele“, nego zato što često, ne mogu. Djeca odnos prema tehnologiji ne uče iz onoga što im govorimo, nego iz onoga što svakodnevno promatraju, a promatraju nas, svoje roditelje. Danas svakodnevno vidimo dječicu koja prije prvih izgovorenih riječi, uspješno savladavaju geste listanja po ekranu. Ti mali prstići često znaju kretanje po mobitelu prije nego što su naučili reći što im je potrebno. Oni uče gledajući nas odrasle, gdje se ide po smirenje, gdje se ide kada postane previše, gdje se ide kada kontakt izostane. Ako dijete odrasta uz odrasle čija je pažnja često podijeljena između razgovora i ekrana, ekran postupno prestaje biti samo zabava. Postaje poznato, predvidljivo mjesto regulacije. Roditelji danas, u velikoj većini, nisu loši niti neodgovorni. Oni su često iscrpljeni, pod pritiskom, razapeti između posla, obaveza i očekivanja. Ekran im često služi kao kratki bijeg i način da izdrže tempo dana. To nije slabost. To je realnost suvremenog života. Poteškoće nastaju onda kada tehnologija počne zamjenjivati odnos, a pažnja postane povremena i nepredvidiva. Dijete tada ne traži samo još jedan video ili igricu. Ono traži kontakt. Traži osjećaj sigurnosti i stabilnosti koji samo odnos može pružiti. Zato strogoća, pritisak i borba rijetko donose dugoročne promjene. Anksioznost pojačava napetost, a napetost blokira učenje. Dijete se tada ili povlači, ili se opire, ili se „lomi“. Ne zato što je teško, nego zato što mu je sustav preopterećen. Alfa generacija nije „problematična“. Ona je drugačija. Ova djeca često su vrlo osjetljiva, ali još nemaju razvijene vještine da tu osjetljivost izraze riječima. Njihovo ponašanje često je jezik kojim govore da im je previše.

U terapijskom radu često se vidi da se promjene kod djece ne događaju onda kada se uvedu samo nova pravila, rasporedi i zabrane, nego onda kada se promijeni kvaliteta odnosa. Kada odrasli postanu emocionalno dostupniji, predvidljiviji i prisutniji. Ne savršeni, nego stvarni i dostupni. Djeca tada ne „poprave ponašanje“. Ona se umire. I to možda najbolje govori o tome što im je cijelo vrijeme nedostajalo.

Možda zato pitanje više nije jesmo li zakazali kao roditelji, nego jesmo li spremni vidjeti da se djeca ne bore protiv nas, nego za odnos s nama. U svijetu koji je brz, prepun podražaja i često emocionalno udaljen, možda je upravo taj odnos ono što im pomaže da ostanu povezani sa sobom. I s nama.