SLAVONSKI BROD - Za znanost nema dileme, život započinje začećem. U trenutku kada se spoje majčina i očeva stanica, odmah se formira djetetova genska šifra. Ona je kod svakog pojedinca jedinstvena te određuje praktički sve, njegov izgled, spol, umne i psihološke karakteristike, naklonosti, talente... - kazala je prim. dr. med. Neda Aberle na predavanju „Prenatalna eutanazija“.

- Ljudsko se biće tijekom prenatalnog razdoblja ne mijenja, već se samo mijenjaju negove strukture - istaknula je , pozivajući se na američkog genetičara Francisa Collinsa i još neke „pro life“ autore, zaključivši da se pobačaj, kako god ga nazivali i argumentirali, ne može smatrati drugim nego ubojstvom.

- Dijete u utrobi je najranjivije. Ako mu kuca srce, a to se dogodi već 18. dan od začeća, a nešto kasnije dolazi i do formiranja svih ograna, što je to nego čovjek? O njegovu životu majka nema pravo odlučivati jer dijete nije dio njezina tijela, nego zasebno biće, s genomom koji je drugačiji od njena. Također, to nikako ne može biti tobožnja zaštita digniteta žene jer se on ni u čem ne ogleda više nego u majčinstvu - kazala je ova umirovljena, ali Brođanima dobro poznata pedijatrica, koja u vezi s ovom kontroverznom temom nikad, za razliku od mnogih svojih kolega iz bolnice, nije imala dileme.  

- Praktična sam vjernica i nisam po tome u medicinskim krugovima iznimka. Svi oni znaju da život započinje začećem, to je znantvena spoznaja, a ne nekakva dogma ili fama, samo što neki, iz njima znanih razloga, tu činjenicu ignoriraju - kazala je, prebacivši dio krivnje i na medije, koji, smatra, više ističu „drugi stav“, tj. da je pobačaj stvar ženina izbora.

Liječnica tvrdi da nijedan razlog - neželjena trudnoća, silovanje, teški materijalni uvjeti roditelja, teške bolesti kod djeteta... - nije opravdan argument za pobačaj, odnosno, kako ga ona naziva, ubojstvo nevina djeteta.

S njom se ne slaže dio struke koji abortus u određenim okolnostima smatra nužnim medicinskim zahvatom te ga, sukladno tome, i imenuje kao npr. prenatalna eutanazija, terapijski pobačaj ili eugenički pobačaj.  

- To su sve primjeri jezične manipulacije jer ne može nešto biti terapijsko ako nikoga i ništa ne liječi. Također je proturječno objašnjenje „medicinska indikacija“ za pobačaj, u smislu da se radi o teško oboljelom djetetu, npr. s Downovim sindromom, jer bi taj termin trebao biti u prilog zdravlja i života, a ne njegova uništavanja.

Unatoč svom nedvosmislenom određenju u vezi s ovom tematikom, dr. Aberle tvrdi da od kolega koji misle drugačije nije „okretala glavu“.

- Mi smo u znanosti tolerantni i poštujemo svačije mišljenje, ali ono što je za znanost bitno jest da slijedi isključivo argumente. Siromaštvo ili izbor krivog partnera, kao opravdanje za stradanje nevinog, to nisu.

Do „žestokih“ rasprava s njima, međutim, nije dolazilo.

- Nisam se u to upuštala. Svoje mišljenje izražavam na ovakav način.

Sudeći po njihovim izjavama i komentarima, manje tolerantni prema pripadnicima suprotnog tabora, što liječnicima što ženama koje su pobacile, kao i svih koji su ih u tome podržavali ili poticali, bili su pojedinci u publici.

- Liječnici koji to rade već su „mrtvi“ - kazala je jedna od prisutnih.

Pozivajući se na tvrdnje pape Ivana Pavla II., sve koji su na bilo koji način bili upleteni u pobačaj, od liječnika i trudnice preko medicinskih sestara koje su im asistirale, smatraju „sudionicima u ubojstvu“.

Osim prilično oštrih kvalifikacija na račun neistomišljenika - „ubojica“, „sila Zla“ i sl. - iz kojih se osjetio izostanak barem načelnog sagledavanja problema iz druge perspektive, dobro pripremljenu, preglednu i zaokruženu skupu mogu se prigovoriti dvije povezane stvari.

Prva je to što bi bilo kudikamo zanimljivije i svrhovitije da je bio organiziran kao „za i protiv“ diskusija, u kojemu bi se sučelila razna mišljenja i argumenti. Bez pripadnika „druge strane“ kampanja protiv pobačaja obraćala se, ispada, onima koji već jesu tog stava.

Drugo, standardni prigovor javnim skupovima u Slavonskom Brodu - trebalo je biti više publike. Čak ni omanji prostor Obiteljskog centra Đakovačko-osječke nadbiskupije nije bio popunjen.