SLAVONSKI BROD - Kroz kuću Damira i Sarite Balinčić, smještenu u slavonskobrodskom Naselju Jelas, u pet i pol godina prošlo je dvanaestero djece različite dobi i sudbina. On, 50-godišnji ratni vojni invalid, ona, 49-godišnja domaćica, roditelji tri odrasle djevojke - sami su sebe iznenadili odlukom da žele pomagati djeci, kako se to stručnom terminologijom kaže, 'bez odgovarajuće roditeljske skrbi'. Nakon teškog slučaja zanemarivanja i smrti bebe u Slavonskom Brodu koja se dogodila 2013. godine, Sarita je osjetila 'poziv' za udomiteljsko zanimanje - jedno od najstresnijih i najtežih.

- Svi su pomagali u početku. Naša djeca su još bila tu, a onda su se poudale i otišle pa smo sada sami s ovom našom 'novom' djecom. Trenutno ih je kod nas četvero, dvije odrasle djevojčice i dva dječaka. Na udomiteljstvo sam prvi put pomislila kada sam čula za smrt bebe. Mislim da tada nitko u Slavonskom Brodu, a i puno šire, nije ostao ravnodušan. Zbog nebrige roditelja, maleno je i nedužno stvorenje izgubilo život na prilično surov način. Tada se, zapravo, sve i puno više postrožilo u sustavu pa se djeca danas miču iz takvih sredina na vrijeme. Zato je potrebno više nas udomiteljskih obitelji, kako bismo mogli pomoći takvoj djeci. - kazala je Sarita.

No, obitelji poput ove, u Brodsko-posavskoj je županiji i dalje premalo.

- Zadovoljna sam udomiteljskim obiteljima koje danas imamo, ali je to jedan mali broj. U dvadeset udomiteljskih obitelji izmješteno je više od stotinu djece s područja Županije. Svi znamo da je za dijete koje je bez primjerene roditeljske srbi najbolja sredina nova obitelj. Te adekvatne obitelji pokušat ćemo pronaći. I ovo je prilika da pozovemo građane neka nam se pridruže u stvaranju boljeg okruženja za svu takvu djecu.- za SBplus kazala je polovicom svibnja na druženju udomiteljskih obitelji, Anica Gusak Krajnović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod.

Damir je svojoj supruzi pružio podršku kada je naglas izrekla svoje želje vezane za udomiteljstvo, ali ju je i upozorio neka dobro promisli prije konačne odluke. Znao je i sam da neće biti lako, kao i to da je njegova Sara odavno čvrsto odlučila biti majka onima koji niti ne znaju što ta riječ znači.

- Preporuka je Centra da nas djeca zovu imenom ili nekako drugačije, a ne 'mama' i 'tata', no oni to čuju od naše tri cure i mi nemamo srca 'prekinuti' ih u tome. Da, svjesni smo da je kasnije zbog toga i njima i nama teže, ali zasad ne vidimo drugog načina. Doduše, to je samo s ovim najmlađima koji su s nama progovorili, prohodali i stasali u male ljude, stariji nas zovu imenima jer su oni, uglavnom, imali priliku odrastati sa svojim roditeljima kojima su kasnije oduzeti ili su bez njih, igrom sudbine, ostali. - kazao je Damir.

Rastanci s onima koji su ih zvali mamom i tatom i kojima oni to uistinu i jesu bili i dalje su najteži dio ovog poziva.

- Malo je lakše kada odu posvojiteljima, onda znamo da ih netko želi i da će dobiti novu i bolju, pravu, obitelj. Strah postoji kada ih, nakon što su s nama proveli godine, vraćaju u okruženje iz kojega su, zbog različitih razloga, 'maknuti'. Naravno da se tada bojimo da će se ponoviti isto te da će opet biti zanemareni, no s tim se strahom moramo nositi. Teško bude kada odlaze, strašni su to trenutci. Navikneš se na njih i zavoliš ih poput svoje djece. - kazala je Sarita.

Kako bismo opisali s čime se tada nose, dovoljno je reći da su u ruke dobili djevojčicu staru 25 dana te dječake stare 24 i 19 dana. Svi su s njima stasali u prekrasne mališane, proveli u njihovom domu od godine i pol pa sve do dvije i pol godine, nakon čega su vraćeni roditeljima ili su usvojeni.

- Po dječaka koji je sad s nama otišla sam i u bolnicu, u rodilište. Imao je tek 19 dana. Eto, samo što ga nisam nosila devet mjeseci i rodila, sve drugo sam s njim prošla. Pa kako će nas onda zvati kada uz nas i progovori i prohoda, nego 'mama' i 'tata'. - dodala je Sarita.

No, nije u udomiteljstvu sve teško i tužno, svako dijete unosi radost u njihovu kuću, svako je posebno i vole ga na drugačiji način. Prošli su s njima Balinčići rođendane, proslave, upise u srednje škole i sportske uspjehe.

- Pomlade nas, osjećamo se uz njih puno mlađe. Cijeli nam se svijet vrti oko njih jer je obaveza puno i sve tempiramo prema njihovom ritmu. Raduju nas uspjesi ovih starijih, kako školski, tako i sportski. Kada vidimo da rastu sretni, znamo da činimo dobru stvar. - zaključili su Damir i Sarita.

Što drugo napisati na kraju osim zaključka da bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bi u njemu živjelo više nesebičnih ljudi, spremnih za druge učiniti više nego za sebe i svoje najbliže.