LAGANIM koracima, poput lahora, jer ona je vjetar i utjeha svakog muškarca - bilo da je žena, majka ili sestra, prožima naš život i čini ga plemenitim.

Već tisućama godina, nose breme stvaranja i rađanja, graciozne i suptilne, dijele sve tegobe naše i pri tome, potiskuju svoje probleme u zapećak, pohranjuju u najdublja mjesta duše, ne mareći za stanje vlastitih osjećaja jer - one su žene, one su vjetar.

U svijetu muškarca, dobila je za 'nagradu' najtežu ulogu, da brine i voli, da bude zavodljiva, odiše seksipilom, ali i da pruža oslonac u teškim trenutcima, da bude krhka i nježna, ali i snažna.

Kada bi muškarac preuzeo tu ulogu, pao bi pri prvim koracima.

Zna ona to vrlo dobro, o da, ali i pored toga, spremna je trpjeti, spremna je voljeti… jer kako je napisao pjesnik Darko Balaš: Ona je najvrjednije biće, u životnoj školi.

Mnogo je žena obilježilo našu povijest, bilo da je riječ o književnosti, umjetnosti ili znanosti. One su svojom plemenitošću, znanjem i suptilnim načinom izražavanja, obogatile našu kulturu življenja, podignule je na znatno višu razinu, a svemu tome doprinose i danas.

Isto tako, mnogo žena, dijeleći s nama naš skroman život, istu tu skromnost čine bogatijom, daju tom životu smisao i cjelinu, prožimajući ga svojim šarmom i suptilnom energijom postojanja.

I zato na kraju, možda najbolje misli, upućene svim ženama, su riječi pjesnika Darka Balaša.

Nerazrješiva misterija za sva vremena.
Jednostavno, ona je vjetar, ona je žena.
Stvorena da trpi, stvorena da voli.
Najvrjednije biće u životnoj školi.
 
Krhka poput nježne strune violine.
Čeka pravu notu, kad iz oka sine.
Silna poput orkana, što svjetove ruši.
Dođe nošena vjetrom i ostane zauvijek u duši.