SLAVONSKI BROD - Već i ptice na grani znaju da su planinari pri susretu s prirodom i planinom vedri, veseli ljudi koji ne kriju svoje oduševljenje prizorima planinskih gorostasa od kojih zastaje dah, mirisom šuma ili cvjetnih proplanaka, zaleđenim vodopadima, snijegom prekrivenih vrhova,… zanemarujući čak eventualne neugodne susrete sa stvorenjima kojima je to prirodno stanište, poput poskoka, medvjeda ili vuka, raznih insekata,… Jednako tako, planinari su uvijek spremni očistiti od prepreka stazu kojom prolaze kako bi i za ostale hodače ostavili siguran prolaz, a svaki susret s planinarima drugih društava završava pričom, razmjenom iskustava i podataka za možebitne ponovne susrete na nečijem terenu.

Susretljivi i dobrohotni su to ljudi, čemu osobno svjedočim skoro četiri desetljeća. Takvi su naravno svi brodski planinari Planinarskog društva Dilj gora koji već cijelo stoljeće organizirano pohode planine na području Hrvatske, na prostorima cijele bivše države i daleko šire, pa i na drugim kontinentima. Zahvaljujući poznatom brodskom ljekarniku Eugenu Šrepelu, koji je daleke 1924. godine s nekolicinom prijatelja među prvima u Hrvatskoj osnovao planinarsku organizaciju u ovom dijelu ravne Slavonije, gdje nema niti jedne «prave planine» niti vrha višeg od 411 metara (o čemu smo više puta pisali i na ovom portalu) planinarski entuzijazam ostao je do danas, a zasigurno će bilježiti još neka stoljeća. 

No, osim zaljubljenosti u prirodu i pohode planinama, brodski planinari su poznati po druželjubivosti, svirci, pjesmi i veselju što ih također već cijelo stoljeće krasi. Upravo tim povodom, obilježavajući sto godina planinarstva u ovome gradu, (što će cijele 2024. godine biti obilježeno nizom aktivnosti) planinarska je zabava, koju je organizirao jedan od aktivnijih članova, Željko Marković, okupila veliki broj planinara ispunivši preksinoć do zadnjeg mjesta Svečanu dvoranu u Bukovlju. Bila je to još jedna prilika za susret mlađih i starijih zaljubljenika u prirodu koji su jednako na prve taktove svirke TS Zdenac, izašli na plesni podij i nisu se dali „otjerati“ do jutarnjih sati. Očekivano, bilo je daleko više onih koji još nisu navršili ni pedesetu i koji svoju životnu energiju i ljubav prema planinarenju i alpinizmu dokazuju usponima na najzahtjevnije vrhove Alpa, Pirineja, Kavkaza,… pa do Aconcague i Anda u Južnoj Americi, Kilimanjara u Africi i mnogih drugih. Ali, zabavu uobičajeno nisu propustili ni oni vremešniji koji preko pola stoljeća drže i čuvaju ne samo objekte u kojima se planinarsko društvo od davne 1951. godine jednom tjedno nalazi (a to je Planinarski dom Đuro Pilar, te planinarska kućica na Pljuskari), nego svojom dobrom energijom i izdržljivošću i dalje pokušavaju mlađe poučiti tome kako je uz uspon na planinske vrhove jednako značajno razvijati i sačuvati toleranciju prema drugima i drugačijima, slabijima,… pomagati kada je pomoć potrebna i takav stav prenositi na generacije koje tek dolaze. 

Dok sam sudjelovala, ali i promatrala sudionike zabave i divila se postignućima nedavnih uspona, projiciranih s fotografija na zid dvorane, jednako me se dojmila radost naših najstarijih članova koji su, plešući ili sjedeći, svatko na svoj način, iskazivali veselje do dugo u noć. 

Najstariji Diljevac, Đuro Knežević-Đuka, sa 85 godina nije silazio s plesnog podija, s energijom mladića, kao što se još uvijek redovito odaziva svim akcijama uređenja Doma, okoliša, čišćenja staza, i uspinje se tamo gdje neki s puno manje godina ne uspijevaju. Beskrajnu energiju i radost koju u sebi nosi Đuka, vjerojatno dobrim dijelom može zahvaliti i silnoj ljubavi prema prirodi i početcima planinarenja daleke 1973. godine. „Bio sam s obitelji i prijateljima na ljetovanju u Baškom polju. Preko razglasa sam čuo da se ujutro u 6 sati ide na Biokovo pa tko želi može se priključiti. Odlučio sam krenuti, onako u patikama i kratkim hlačama i s malo vode, ne znajući šta me čeka. Mislio sam, ma sad ćemo mi to, ali „šipak“… potrajalo je. Kad sam se popeo gore i pogledao prema moru,… auuu, srce da se rastopi od miline i pomislio sam pa je li tolika ljepota moguća“, prisjeća se ovaj planinarski senior. Taj prvi doživljaj bio je razlogom zaljubljivanja u planinarenje koje traje preko pola stoljeća. „Čim sam došao u Brod, otišao sam kod tajnika Šandora i učlanio se u planinarsko društvo. Odmah sam kupio planinarske cipele i krenuo, a osim hrvatskih planina, prošao sam slovenski Triglav, bosanske planine, Merčep u Mađarskoj, hodao više puta po švicarskim Alpama… a zaljubljenost traje i danas, koliko zbog ljepote prirode, toliko i zbog druženja“, priznaje Đuka, kojega vole i rado prihvaćaju u društvo i mladi planinari. „Divno je da su se mladi ljudi uklopili da nastavljaju ono što smo mi godinama čuvali. Neka se ugledaju na nas stare. Mi smo održavali naš planinarski dom godinama. Tijekom proteklog rata bio je jako devastiran, ali ponovo smo ga našim radom, trudom i ljubavlju, skupljanjem donacija vratili u život. Davao sam se uvijek od srca“ rekao je najstariji Diljevac, a svi ostali mogu svjedočiti da je tome tako i danas. „Moram, šta ću“, kroz smijeh kaže Đuka, kao da su pred njim još desetljeća planinarenja.

Samo godinu i pol mlađa od Đuke je Zdenka Šoš-Zdena koja je počela planinariti još davne 1962. godine, sa svojim suprugom Mijom (Miškom) Šoš. Koliko god su njega privlačili planinski vrhovi i stjenovite grdosije ne samo u domovini nego i diljem Europe, Zdenku je najviše od svega, priznaje, privlačilo druženje. „To mi pruža takvo zadovoljstvo da ne mogu opisati. Naravno, išli smo po dva puta godišnje po deset dana na Velebit, a on mi je pojam ljepote,hodali po Gorskom kotaru, naravno bila sam na Triglavu, na Pohorju, u Logarskoj dolini… po nekim europskim planinama... i teško je odvojiti što mi je bilo najljepše“, rekla je Zdena, prisjećajući se brojnih prekrasnih trenutaka. „Imali smo mali, neudobni šator… s kojim smo sve prošli, nekada je znalo biti i mučno, ali onda krenemo… i dok hodam kroz šumu i promatram onu ljepotu, ne mogu opisati taj divni osjećaj, zagrlim drvo… Na velebitskom Mirovu, jednom smo svi brali kračune (gljive) od kojih sam napravila 40 litara paprikaša za one koji su se vratili s hodanja i rekli su kako im je to najbolji objed koji su u životu jeli“ podijelila je svoje sjećanje Zdena, koja se inače godinama na planinarskim feštama nije odmicala od svirača, no sada zbog problema s kralježnicom sjedeći za stolom, pjevala je, ne odustajući od druženja. Smjena generacija je prirodna, kaže. „Današnji mladi isti su kao i mi kad smo bili njihovih godina. Želja da stignemo do svih vrhova, s godinama nas obiđe. I ne znaju kako će do toga brzo doći …“.

Slično o dobrobiti i ljepoti planinarenja svjedoči i Ljilja Puđa (79 godina), koja s prekidima planinarila od 1972. godine. „Prije svega radi društva, zajedništva i hodanja. No sada nas je malo starih, ali još uvijek se radujem svakom izletu i idem koliko god mogu“. Još jedna planinarska seniorka, Ivanka Franjković, znala je od 1975. godine bezbroj puta uživati, nalaziti mir i ljepotu na planinskim vrhovima, stazama i livadama,… Nezaboravni su to trenutci, svjedoči o planinarskim pohodima i jedan od najaktivnijih brodskih planinara, moglo bi se reći pravih zaljubljenika u prirodu od djetinjstva, Zlatko Gorec. Prehodao je sve hrvatske planine i u dnevnike skupio žigove svih vrhova, zbog čega je i dobio posebno priznanje Planinarskog saveza Hrvatske. „Ja planinarim od rođenja, po djedu sam Slovenac, a svako sam ferije provodio kod drugog djeda u Gorskom kotaru gdje je rođena i majka. Studirao sam u Sarajevu, a vojsku služio u makedonskom Kičevu kao topograf pa sam po planinama vodio vojsku, kao gljivar godinama sam hodao sam po šumama. Obožavao sam Gorski kotar dok nisam upoznao Velebit“, kaže Zlatko s kojim se mnogi slažemo. Malo je još planinarskih seniora među živima koji su uz brojne naporne pohode nebu pod oblake, kroz godine utkali svoje želje i dobre ideje za život u skladu s prirodom, utkali svoje znanje, ljubav i trud kako bi ovo planinarsko društvo opstalo i kao primjerna organizacija funkcionira već cijelo stoljeće. Neki nisu više sposobni hodati, feštati… poput Karla i Mice Franceško, ali planinari su im vječna ljubav, koju su prenijeli na djecu i unučad.

Veliki je broj onih starih koji više nisu među nama i nešto mlađih koje bi zbog doprinosa ovom planinarskom društvu trebalo spomenuti, a koji su godinama markirali staze, uređivali okoliš, gradili i održavali planinarske objekte, promičući na najbolji način prije jednog stoljeća začetu ideju o značaju vraćanja prirodi i životu u skladu s prirodom. No, ova cijela godina je posvećena stoljeću planinarenja u Brodu, pa za sve njih će biti prostora. 

Ipak, moram zaključiti kako je bez obzira na sve uspone i hvalevrijedna planinarska postignuća kroz proteklo stoljeće, susret s planinom i njezinom ljepotom, ostavljanje traga u bespućima,... za planinare u duši, kojima i sama pripadam, najveća je i neopisiva radost. I zbog toga ovaj tekst posvećujem planinarskim seniorima, a mladima želim da kroz narednih pola stoljeća i dalje bilježe ono što ih se u prirodi i planini, najviše dojmilo jer priroda, kako je jednom rekao Miško Šoš, podsjeća čovjeka na njegovu brzu prolaznost i baš zbog toga treba što više vremena provoditi s njom u suživotu.