PUNO, puno puta sam u protekla skoro četiri desetljeća pisala o neobičnim ljudima s kojima sam imala  zadovoljstvo pohoditi prelijepe kutke prirode ne samo u Hrvatskoj, nego u Bosni, Sloveniji, Slovačkoj, Austriji,… i rekla bih da sam se među njima uvijek osjećala sigurno i ugodno, a unatoč fizičkom naporu i umoru, vrlo često sam bila nasmijana do suza ili raspjevana do promuklosti… Da, to je moguće samo među onima koji odašilju pozitivne vibracije, koji su dobronamjerni, koji osim prirode čuvaju i paze na ljude i životinje, na sve iskonsko,… vrijedno brige i pažnje. To su već cijelo stoljeće planinari slavonskobrodskog Planinarskog društva Dilj gora, koji cijele ove godine bilježe vrijednu obljetnicu, stoljeće planinarstva u Slavonskom Brodu.

Pohodeći Alpe, Tatre ili redom hrvatske planine (od kojih je meni najdraži Velebit), oduševljena proživljenim, vraćala bih se godinama na posao puna energije, entuzijazma i posebice priče o tome gdje smo bili, što smo vidjeli, o bliskim susretima s poskokom, o najmirisnijem čaju od majčine dušice i vrijeska, o pjesmi i smijehu,…

Dosad je već nizom aktivnosti predstavljen rad ove vrijedne Udruge, između ostalog promovirana je i  monografija, ispunjena  brojnim slikama i tekstovima, pružajući uvid u samo mali dio svih postignuća brodskih ljubitelja prirode, ujedno svjedočanstva o razvoju planinarstva u ovome gradu. Mnogima je vjerojatno neobična činjenica što je u ravnoj Slavoniji davne 1924., nakon zagrebačke planinarske organizacije, na poticaj uglednog Brođanina, prof. dr. Đure Pilara, osnovana podružnica  u Slavonskom Brodu. Najzaslužniji za konkretno osnivanje podružnice bio je ljekarnik Eugen Šrepel kojega je ljubav prema prirodi i planinarstvu po Alpama opčinila za vrijeme studija u Beču.  Tako je 25. srpnja 1924. godine  održana  osnivačka skupština brodske  podružnice HPD, a prvi predsjednik je naravno bio Eugen Šrepel.

M.R./SBplus

I ne samo da je prije stoljeća rođeno, nego i danas brodsko Planinarsko društvo „Dilj gora“ (za razliku od mnogih koja su u međuvremenu  utemeljena i ugašena) živi i napreduje s novim generacijama. To potvrđuje i popriličan broj (preko 300) uglavnom mlađih članova koji nastavljaju davno započetu tradiciju, ljubavi prema prirodi, druženju, uređenju staza, planinarskih objekata,… zbog čega zaslužuju čestitke.

Hodalo se, doduše, brodskim brdima i prije formalnog osnivanja organizacije, jer uvijek je u ovome Gradu bilo onih koji su znali cijeniti vrijednost čiste prirode i kretanja, što i danas uz liječnike preporučuju raznorazni promicatelji zdravog načina života. I prije Prvog svjetskog rata privlačila ih je Pljuskara (pa i danas najčešća destinacija pogotovo vremešnijih planinara), Sovsko jezero (ostaci Panonskog mora). O pravom pothvatu za nekadašnje prilike, s tri konjske zaprege koje su vozile izletnike kroz sela od Podvinja do Matković Male, nakon čega su pješačili do Sovskog jezera, pisao je davne 1886.godine Ignjat Brlić.

Ilustracija. Foto: Ž.G./PLUS

Pohodeći Alpe, Tatre ili redom hrvatske planine (od kojih je meni najdraži Velebit), oduševljena proživljenim, vraćala bih se godinama na posao puna energije, entuzijazma i posebice priče o tome gdje smo bili, što smo vidjeli, o bliskim susretima s poskokom, o najmirisnijem čaju od majčine dušice i vrijeska, o pjesmi i smijehu,… No, osim komentara kako je to lijepo i pokazivanja volje za uključivanje u planinarsko društvo,  mogli su se čuti i drugačiji komentari, kako je „to društvo u kojem se samo ždere, pije, pjeva i švalera“, uglavnom od onih čije se aktivnosti svode na odlazak do pijace, a onda „prevrtanje“ po televizijskim kanalima i serijama. Naravno, svatko ima pravo na svoje mišljenje i odabir što će u životu i na koji način raditi. 

M.R./SBplus

Osobno, ostavila sam, za mene neizbrisiv trag u planinama kao i one u mom srcu. Svjedočim o desetljećima prekrasnog druženja, međusobne pomoći kada je nekome teško, podrške i razumijevanja kada na vrhu planine dođe kriza, zajedničkom oduševljavanju predjelima koji su se ukazivali s planinskih grdosija i srce ispunjavali samo ljepotom…