"Nakon 35 kilometara noge ipak "odrvene", ali treba znati svoje mogućnosti i odmoriti se kada treba. Usput sam sretao ljude koji su se preforsirali i gubili svijest pa je intervenirala Hitna pomoć" veli Ivan, koji će se nakon najnovijeg pothvata nekoliko dana odmoriti pa nastaviti sa svakodnevnim treninzima od 10-15 kilometara. Bez toga više ne može. Trčanje je postalo njegov stil života.
SLAVONSKI BROD - Nije to bio samo običan maraton, iako je i tada riječ o najdužoj i najtežoj trkačkoj atletskoj disciplini, nego utrka od 42.195 kilometra po suncu, vrućini, povremenoj kiši, na uzbrdici kada srce "tuče u ušima" a vrelina svladava cijelo tijelo. No ni ta činjenica nije spriječila Ivana Salantića, našeg sportskog kolegu Sbplus portala, koji je nedavno ušao u sedamdesetu godinu života, da se i ove godine odvaži trčati Plitvički maraton, jedan od najzahtjevnijih i ujedno najljepših.
Na brodskim, požeškim i okolnim polumaratonima, on je uvijek najstariji, a do sada je istrčao petnaestak polumaratona i tri maratona. Uspoređujući krajolike, puno draže i jednostavnije mu je, kako navodi, trčati u prirodi unatoč težini staze.
Istrčao ga je za šest sati, a koliko god je to duže od pobjedničkog vremena, apsolutno zaslužuje čestitke, pobijedivši ponovo sam sebe, jer mu je jedini cilj i bio istrčati ga do kraja.
Premda je tridesetak brodskih trkača, među dvije i pol tisuće ljubitelja utrke iz 40-ak zemalja, sudjelovalo na Plitvičkom maratonu koji je dobio posebno priznanje od strane Europskog atletskog saveza, većina mlađih se (njih 27 iz brodske Saucony Akademije) upustila na utrku polumaratona (21 kilometar), neki i na pet kilometara, no Ivan se, uz još četvoricu Brođana, u dobi od 50 do 70 godina, (Anto Ravlić, Tihomir Blažević i Drago Milić) odvažio na maraton.
Prolazeći stazom koja svojom ljepotom zadivljuje svako oko promatrača, Ivanu je jedino bilo važno stići na cilj. I uspio je nešto poslije trojice brodskih maratonaca, koji također zaslužuju čestitke.
"Osjećam se fantastično" odgovorio je Ivan jutros veselim i zvonkim glasom kao da nije jučerašnji dan proveo u zahtjevnoj utrci. Nakon prošlogodišnjeg Plitvičkog maratona, ovaj je protekao nekako lakše. "Nisam bio u grču kao prošle godine. Nisam forsirao, krenuo sam umjereno a kad se mišići zagriju sve ide dobro... Staza je ista i znao sam gdje se trebam odmoriti. Kilometre sam trčao usporedo sa, vjerojatno mojim vršnjacima, iz Japana, Koreje, Kine...pomalo smo razgovarali a tako vrijeme brže prođe. Svi su oduševljeni ljepotom Plitvica uvjereni kako to najbolje osjete upravo kroz utrku. Nakon 35 kilometara noge ipak "odrvene", ali treba znati svoje mogućnosti i odmoriti se kada treba. Usput sam sretao ljude koji su se preforsirali i gubili svijest pa je intervenirala Hitna pomoć" veli Ivan, koji će se nakon najnovijeg pothvata nekoliko dana odmoriti pa nastaviti sa svakodnevnim treninzima od 10-15 kilometara. Bez toga više ne može. Trčanje je postalo njegov stil života.
A počeo je prije dvadesetak godina, jer je kaže osjetio potrebu maknuti se iz kuće. Inače sklon zdravom i aktivnom načinu života nekada je igrao nogomet, a kada je prekinuo počeo je ozbiljnije trčati. "Najprije tri puta tjedno s kolegama s posla a vremenom i više. "Prije sedam godina kada sam otišao u mirovinu krenuo sam trčati svaki dan, a onda sam počeo razmišljati i o utrkama, da osjetim i doživim kako je to. Pritom mi nije važan rezultat nego da osjetim draž zajedničke utrke i da provjerim svoje mogućnosti".
Krenuo je s kraćim utrkama i polumaratonima, a prošle godine si je zadao zadatak pokušati istrčati Plitvički maraton. I uspio je. To mu je dalo podstreka i volje za daljnje treninge pa je uslijedio Zagrebački maraton i sada ponovo Plitvički.
"Dobro sam se pripremio i sve izdržao bez nekih velikih poteškoća," rekao je. A sve je, tvrdi, u glavi. "Zacrtaš si da ćeš ta 42 kilometra istrčati ne opterećujući se krajnjim rezultatom i nekim zadanim vremenom, i onda to lagano ide bez problema". Svakih pet kilometara okrijepe se na postajama za odmor, gdje uzmu vodu, bananu,čokoladu ili osvježavajući napitak.
Ipak šest sati stalnog trčanja nije malo ni za one mlađe, pa zato dok traje utrka, veli, razmišlja o svemu i svačemu, priča s kolegom koji trči uz njega. "U mislima puno brže prođe vrijeme, a na Plitvicama stalno gledam nove detalje i čarobnu ljepotu. Sad si kraj jezera, pa na brdu, u šumi, a na kraju kad osjetim koliko me svi bodre i viču hajde izdrži još malo do cilja, to je dodatni adrenalin da izdržim. Na Plitvicama je doduše mala otežavajuća okolnost što su zadnja dva kilometra utrke na uzbrdici, kada smo već umorni, a noge teške, ali stisnem zube i polako", dodaje Ivan, prezadovoljan vlastitim postignućem.
Na brodskim, požeškim i okolnim polumaratonima, on je uvijek najstariji, a do sada je istrčao petnaestak polumaratona i tri maratona. Uspoređujući krajolike, puno draže i jednostavnije mu je, kako navodi, trčati u prirodi unatoč težini staze. To i ne čudi, jer je cijeli život zaljubljenik u prirodu i okorjeli planinar.
U utrci mu se nikada do sada, srećom, nije dogodio nekakav peh ili problem. No ove je godine u svakodnevnim pripremama osjetio što to znači. "Krenuo sam naglo, preforsirao sam se pa sam i imao problem s hvatištem tetiva ispod koljena, zato sam se malo štedio i imao pauzu oko mjesec dana. Zbog toga su pripreme za ovogodišnji Plitvički maraton trajale kraće, s nekih 600-ak istrčanih kilometara pa sam se pribojavao da će biti problema". Ipak je prije Plitvica uspio istrčati osječki pa riječki polumaraton .
Za vrijeme utrke ne razmišlja o eventualnim posljedicama po zdravlje. Premda ima puno oprečnih tvrdnji, brojna su naime upozorenja stručnjaka kako je za vrijeme maratona tijelo izloženo velikom fizičkom naporu pri čemu mogu stradati bubrezi, zbog konstantnog porasta temperature tijela, dehidracije organizma te smanjenog protoka krvi u bubrezima. Drugi pak znanstvenci upozoravaju kako trčanje maratona može dovesti i do promjena na srcu, a neki tvrde kako dugoročno trčanje nije dobro za koljena.
Ivana sve to ne opterećuje. "Kada sam odlučio iskušati se u tome pročitao sam desetak knjiga o maratonima, puno savjeta liječnika...i zaključio sam da se ne smije kretati naglo, da treba postepeno pojačavati tempo ali do te mjere da se normalno može disati ili razgovarati s nekim tko trči usporedo...i obavezno na svakoj stanici za okrjepu potrebno je uzeti najmanje dvije čaše vode. Nisam opterećen time da bi mi se nešto moglo dogoditi. I ne razmišljam o prijeđenim kilometrima i nagradi. Nagrada mi je i veliko zadovoljstvo što uopće pređem tu kilometražu" ističe Ivan.
Samozatajan i skroman, Ivan ne posustaje u svojim istraživanjima fizičkih dosega pa ni u poznijim godinama, jer sretan je onaj kome, bez obzira na broj godina, svaki dan ne nalikuje prethodnome. Zbog toga, tvrdi, treba uraditi u životu nešto o čemu maštamo a nismo do sada uspjeli ostvariti. Tako ćemo osjetiti zadovoljstvo, sreću i biti zdraviji.
To je uspjelo i Donu McNelly koji je prvi maraton istrčao u 48.godini života. U svojim 80-ima, istrčao je 177 maratona, i sedam ultramaratona, što je rekord za tu starosnu dob. Svoj poslednji maraton trčao je u 89. godini, a njegov ukupni rezultat je 627 istrčanih maratona i 117 ultramaratona.
U Hrvatskoj se pa i u Slavonskom Brodu u proteklih nekoliko godina događa pravi trkački bum. Otvaraju se škole trčanja i svi, bez obzira na dob, uče trčati šetnicom uz Savu prema Poloju, u prirodi na raznim mjestima. Uključivanje mladih silno raduje i Ivana koji unatoč poznijim godinama doživljava trčanje kao jednu od najprirodnijih ljudskih aktivnosti koja među ostalim potiče lučenje endorfina - hormona kolokvijalno zvanog hormon sreće .
On potvrđuje kako oosjeća neizmjerno zadovoljstvo i sreću dok trči. Zbog toga neće odustati. "To je moj način života. Zacrtao sam si da ću se kretati dok sam živ, a kad ne budem mogao trčati, hodat ću".
Pa isto, od srca preporučuje i svojim sugrađanima.
