SLAVONSKI BROD - Priču Ronalde Kovačević donosi miss7.24sata, a mi je prenosimo u cijelosti, kao poticaj svima onima koji se u svom životu suoče sa teškom bolešću kakva je rak.

"Dogovorila sam se sama sa sobom u glavi da se od ove bolesti moram liječiti kao netko tko boluje od dijabetesa ili epilepsije pa mora piti tablete svakodnevno. Tako i ja - nemam kosu, tako živim. Kosa će mi narasti. Ili mi neće narasti. Ne znam. Ali ta je bolest postala dio mog života i nosim se s njom kao da je nešto najnormalnije."

"Možda nemam kosu, trepavice i obrve, ali to sam ja. I znaš što? Volim sebe baš takvu! Iako su mnogi drugačije mislili, nisam odustala. Nisam dopustila da me bolest slomi. Baš suprotno, potrčala sam životu u susret. Ne znam kako obično počinju priče o bolesti. Ne znam ni pričaju li ljudi o tome dovoljno. Nisam znala ni što me u tom trenutku snašlo. Ali znam da nisam odustala. I da neću odustati. Nisam ni slutila da će mi jedan običan ginekološki pregled preokrenuti život naglavačke. Bilo je to u veljači 2010. godine kada sam krenula na redoviti ginekološki pregled. Sasvim normalno sam se osjećala. Nisam imala nikakve simptome koji bi upućivali na bilo kakav zdravstveni problem, bolest ili nešto toga tipa. No, na pregledu je doktor na ultrazvuku vidio nekakvu cistu i sjenu iza ciste. Mislila sam da to nije ništa strašno. Jednostavno u tom trenutku ništa nije upućivalo na bilo kakvu bolest. Unatoč tome, doktor mi je dao da izvadim tumorske markere, koji su, ispostavilo se, bili  jako veliki i povišeni. Unatoč tome, i dalje ništa specijalno nije ukazivalo na tešku bolest s obzirom na to da sam tada imala 32 godine. Čak su i doktori mislili da možda imam endometriozu jajnika ili nešto toga tipa. Međutim, na CT-u se ispostavilo da je riječ o tumoru. I to, nažalost, ne dobroćudnom. Moja dijagnoza glasila je: karcinom jajnika trećeg stadija - adenokarcinom.

 Sve se dogodilo iznenada

Na početku mi je sve to bio jako veliki šok. Smatrala da netko tko je bolestan mora imati bilo kakve simptome prije toga, da se mora loše osjećati... A ja sam se normalno osjećala, nisam imala nikakve simptome i normalno sam izgledala. Znači, ništa nije dalo naslutiti na bilo kakvu bolest. Nisam to mogla objasniti sama sebi. Bila sam izgubljena. Redovito sam se kontrolirala. Saznala sam za ovu dijagnozu otprilike godinu dana nakon posljednjeg pregleda. Nije da nisam išla doktoru i da se nisam kontrolirala. Sve je bilo u redu. Na početku mi je to bio strašan šok s obzirom na to da nikada nisam ni od čega bolovala. Bila sam normalna, zdrava osoba. I onda sam saznala da moram ići na operaciju, da me čekaju kemoterapije i jako težak put ka ozdravljenju. Bilo je tisuću pitanja - hoću li uopće ozdraviti, djeca su tada bila mala. Dogodila mi se nekakva kompletna borba. Blokada u glavi, plač, depresija, nervoza. Sve se miješalo, ali je nekako tako brzo išlo da jednostavno nisam bila ni svjesna toga - svjesna uopće od čega sam bolesna, kakva je moja dijagnoza, što me čeka i kako će tijek liječenja ići. Znači ničega od toga u principu nisam bila svjesna. Sve sam to prolazila kroz nekakav šok. 

Prestala sam se obazirati i na komentare ljudi i na 'otpisujuće' poglede

I moja obitelj je bila u velikom šoku. Svi smo. Ali kako je vrijeme odmicalo, nekako smo to prihvatili kao nešto što tako mora biti. S druge strane, bilo je i onih ljudi koji su me odmah otpisali - u smislu: Gotova je, ništa od nje. Naravno da mi to nije bilo ugodno čuti i bilo mi je teško. Ali to me nije previše iznenadilo budući da je moja dijagnoza doista bila veoma teška. Nisam ni mogla očekivati da će biti nekakvih pozitivnih komentara, ali bilo je ljudi koji su bili i pozitivni.  Na početku je stvarno bilo puno sažalijevanja i svega. Sve me to mučilo do jednog trenutka, kada sam napravila blokadu prema tim ljudima i jednostavno rekla sama sebi da ne mora baš biti tako kako svi ti ljudi pričaju. I napravila sam u svojoj glavi klik - i prestala sam se obazirati i na komentare ljudi i na 'otpisujuće' poglede. Tu mi je uvelike pomogla moja obitelj - moj suprug i dva sina. Oni su mi bili i jesu bezuvjetna podrška. Svakim me danom guraju dalje i ne daju mi da odustanem.  Tu je i psiha odigrala važnu ulogu. Mogu reći da je psiha jedan od veoma važnih okidača u borbi protiv ovakve bolesti, kao i liječnici koji vas liječe i okolina. U devet godina, koliko se liječim, nikada nisam doživjela da su mi liječnici rekli: bit će loše ili loše je. Takav pristup liječnika puno te pogura, podigne i nekako dobiješ samopouzdanje. Psiha ti onda ne dopušta loše razmišljanje i gura te naprijed. Mislim da je psiha 80 posto svega.  Upravo ta snaga uma pomogla mi je i da počnem trčati. Mislila sam da nikada neću moći. Čak i kada sam bila zdrava. Ali zahvaljujući mojih prijateljima i trenerima iz Škole trčanja u Slavonskom Brodu, ne samo da sam protrčala, nego sam postala i ovisnik o trčanju. Trčanje mi je postalo neka vrsta terapije. 

Na taj sam se korak odvažila otprilike tri godine od moje bolesti. Prijatelji su u to osnovali školu trčanja, a ja sam ih kroz priču pitala mogu li i ja trčati s njima na što su mi rekli: Zašto ne? Kreni! I krenula sam. Bila sam uvjerena da neću moći ništa. I nisam mogla. Ali malo po malo, ti su me ljudi bodrili i napravili od mene čudo. Doslovno čudo. Volim trčanje, volim tu cijelu ekipu. Kad god mi je bilo teško i kad god sam se poslije kemoterapije osjećala loše, išla sam s njima na trčanje i odrađivala super trening. Zarazili su me, doslovno!  Moja doktorica ispočetka nije mogla vjerovati da trčim. Kada sam joj za svoju novu aktivnost, prvo je bila šokirana mojom izjavom, ali istovremeno i oduševljena. Rekla mi je da radim sve ono što želim, što me čini zadovoljnom i što mi ne smeta. I da od toga ne odustajem. Naravno da mi je rekla da ne trčim po suncu, da se ne naprežem previše... Dakle, upozorila me na neke stvari koje ne bi trebala raditi, ali to ni inače ne radimo. Imam veliku podršku svojih trkača. Suosjećaju sa mnom, ali me ne tretiraju kao kroničnog bolesnika. Samo me guraju naprijed. Ako ja zastanem, uvijek netko zastane sa mnom i nastavi me bodriti. Sve ono lijepo što mogu reći o ljudima, mogu reći o njima. Kada ne mogu ni krenuti, oni me bodre da uspijem. Kad god sam bila na nekom dnu, oni su me podigli i bili uz mene. Trčanje je moj spas. Kao i posao! On me isto drži. Obožavam svoj posao. Radim u obrtničkoj školi kao stručni suradnik u nastavi za kozmetičare i pedikere. Nema mi ništa ljepše od rada s djecom. 

Jednostavno idem dalje. Nema sažalijevanja. 

Na početku bolesti sam nekada imala sam negativne primisli o tome kako ću dalje, ali to je obično bilo kada sam ostajala kod kuće. Znalo mi se svašta vrtjeti po glavi. Imala sam nekada negativne misli, naravno. Ali onda sam nekako samu sebe gurala naprijed i tjerala se da razmišljam pozitivno. Nisam dopustila bolesti da me ometa u svakodnevnom životu. Prihvatila sam je kao nekakvu kroničnu bolest. Kao nešto od čega se moram liječiti. Do kada će to trajati? Ne znam. Jednostavno idem dalje. Nema sažalijevanja. Za mene se život normalno odvija - i kod kuće i na poslu. Odlasci liječniku postali su mi dio života. Dogovorila sam se sama sa sobom u glavi da se od ove bolesti moram liječiti kao netko tko boluje od dijabetesa ili epilepsije pa mora piti tablete svakodnevno. Tako i ja - nemam kosu, tako živim. Kosa će mi narasti. Ili mi neće narasti. Ne znam. Ali ta je bolest postala dio mog života i nosim se s njom kao da je nešto najnormalnije. 

"Brod je jedna mala sredina gdje te ljudi čudno gledaju ako si drugačiji. I bilo je čudnih pogleda. Ali vremenom je to postalo sasvim normalno. Više me nitko ne doživljava ni s kosom ni bez kose."

Bit ću iskrena, nisam ispočetka razmišljala ovako. Jedan od najvećih šokova bio mi je gubitak kose. Teško sam se nosila s tim. Kada sam prvi put ostala bez kose, moj mlađi sin imao je šest godina. Bilo mi je baš strašno. Svi smo se rasplakali. Kako je tada bio jako mali, u jednom mi je trenutku, kada sam ćelava ležala u krevetu nakon kemoterapije, svoju kosu stavljao na moju glavu. On je sebi htio pokidati kosu i dati je meni. To je bilo jako emotivno. Nosila sam marame i izbjegavala sam hodati bez marame. Nisam željela da me itko vidi bez nje. Čak sam je i po kući nosila. Od perike me hvatala jeza iako sam je imala. Tek kada bih stavila periku, djelovala bih si jako bolesno. To je trajalo neko vrijeme. Međutim, kada sam drugi put ostala bez kose, u drugoj fazi liječenja, došlo je do preokreta u mojoj glavi. Vani je bila velika vrućina, stavila sam maramu, ali sam bila baš jako nervozna što je moram staviti i u tom sam si trenutku rekla - E nećeš više! Skinula sam maramu i izašla van.

Brod je jedna mala sredina gdje te ljudi čudno gledaju ako si drugačiji. I bilo je čudnih pogleda. Ali vremenom je to postalo sasvim normalno. Više me nitko ne doživljava ni s kosom ni bez kose. To sam ja. Imala ili ne imala kosu - to sam ja! Mislim da svatko treba živjeti punim plućima i biti zadovoljan i sobom i svojim životom takvim kakav je. Ne treba biti ni frustriran ni imati bilo kakve komplekse. Treba ići naprijed, bodriti sam sebe i uvijek razmišljati pozitivno. I u nečemu najgorem može biti nešto pozitivno. Treba nabaciti osmijeh i raditi ono što te usrećuje. Naučila sam i shvatila da sam sebi najljepša i ćelava i bez obrva i bez trepavica, ali sretna što sam živa i što uživam u svakom danu.", završila je svoju ispovijest 41-godišnja Ronalda Kovačević, poručujući svima koji se, kao i ona, moraju suočiti s teškom dijagnozom, da u svakom trenutku treba pozitivno razmišljati i prihvatiti sebe te se boriti s bolešću za sebe. Uživati u svakom danu.