SLAVONSKI BROD - - Kako zbog epidemije koronavirusa trenutno ne radim, čim sam vidio poziv Crvenog križa odmah sam se prijavio za volontiranje, jer sam slobodno vrijeme koje sam imao želio utrošiti u nešto korisno. A vjerujte teško je pronaći riječi kojima bi se opisalo zadovoljstvo kada nekome pomognete, pa makar i jednom vrećicom pomoći - za SBplus kazao je 32-godišnji Bojan Kljajić, volonter Crvenog križa s kojim smo se po prvi puta susreli 5. siječnja ove godine. Bilo je to za podjele humanitarne pomoći članovima 73 obitelji koje su, nakon potresa u Petrinji, utočište pronašli u Slavonskom Brodu.

Vođen srcem i željom da pomogne već tada nam je rekao kako 6. siječnja putuje na potresom zahvaćeno područje, kako bi se pridružio članovima Udruge "Šef kuha doma" koji tamo otvaraju drugi punkt za kuhanje hrane za 550 obroka dnevno. I otišao je Bojan da bi se tamo, svojim dobrim djelima i osmijehom podrške, 'uvukao' u srca onih kojima je pomagao, ali i svojih kolega s kojima je kuhao i hranu dostavljao mještanima kojima je dušu ugrijao više svojim pristupom nego li žlicom toplog obroka. A da dobrota uvijek bude nagrađena dokaz je i Bojanova priča. Priča heroja koji ne nosi plašt nego kuharsku pregaču.

I dok je udruga Chef kuha doma od Grada Petrinja dobila zahvalnicu za podršku, solidarnost i donacije dodijelivši im nagradu 'Donatora zlatnog srca', zahvalnicu je dobio i Brođanin Bojan Kljajić. Njemu je ona stigla od Udruge "Chef kuha doma".

"Zahvalnica se dodjeljuje Bojanu Kljajiću za uložen trud u pružanju pomoći nakon razornog potresa 29. prosinca 2020. godine, a naročito u spravljanju fine hrane, koja je ne samo nahranila, već i ugrijala srca i dala nadu u bolje sutra svima koji su bili gladni i kojima je trebala podrška", piše na zahvalnici koju je potpisao predsjednik udruge Mate Janković.

No, pravi opis Bojana, mladića zlatnog srca spremnog svoje vrijeme, trud i rad, skromno i bez velike pompe, staviti na raspolaganje onima kojima je pomoći mogao, zapravo je dan na Facebook stranici udruge.

"Ovaj momak nevinog izraza lica, dok se samozatajno smješka, ničim ne otkriva da su te dvije ruke koje sada drže perolaki papir zahvalnice još prije neki dan dizale lonce od 100 litara, čistile po 50 kg luka, količine krumpira da i ne spominjem, a od peršina se sve zelenilo, do te mjere da nam je to postao zaštitni znak.

Vidite, nitko ne bi pogodio da je naš Bojan heroj.

On tako ne izgleda, niti se tako ponaša.

Pravi heroji i jesu takvi. Inače ne bi bili heroji.

Bojan Kljajić je heroj humanitarnog djelovanja Chef kuha doma.

On je bio šef kuhinje.

On je taj kroz čije je ruke prošao svaki od 30000 obroka koje smo podijelili.

Nije jedini.

Volontera je bilo oko 50, i svi, baš svi zaslužuju da ih se naziva herojima.

Ali, Bojan je prvi među jednakima.

Ne bi svatko znao kako postupiti kad vam s Brača stigne informacija da dolazi velika količina kolača. Ništa neobično, Bračani su već poslali jednom 500 kg kolača, morali smo dvije vatrogasne jedinice uposliti da ih raznose po selima.

I tako mi čekamo kolače, kad zove gospođa s južnjačkim naglaskom i kaže: "evo nas, stižemo s Brača”, a ja mirnim glasom kažem: 'O.K. znamo, samo dođite do restorana Cocktail i istovarite kolače'.

Gospođa se počinje nekontrolirano smijati.

Šta je sad?

Nisu kolači, već janjetina i cijela družina Bračana, da je pomogne spremiti.

Ajd' brzo zovi Bojana da spasi, što se spasiti da.

Bojan je u roku pola sata našao hladnjaču, sredio kuhinju i organizirao prihvat što janjetine što veselih Bračana, do kasnih večernjih sati, a nakon skuhanih 800 obroka, još s njima ostao pomoći oko janjetine, a što je kasnije bilo, to vam neću reći, osim što mislim da je imalo neke veze s rakijom, ali nisam bila, samo nagađam.

Ne smijem zaboraviti niti njegov legendarni čobanac radi kojega sam ga prozvala Čarobnjak od čobanca.

Eto.

To je moj Bojan.

Tihi čovjek, kuhar čarobnjak, Chef kuha doma heroj.

Zahvalnica je definitivno otišla u prave ruke!", piše u objavi koja je prikupila 1,4 tisuća 'lajkova' i više desetaka komentara podrške za ovog mladića koji je dane kada je bio bez posla odlučio ispuniti onim što njega čini sretnim - pružanjem pomoći potrebitima. Ne filozofiranjem po društvenim mrežama i držanjem prodika i savjeta tko, gdje, kada i kako što treba učiniti. Nego onako kako pomagati i treba. Na licu mjesta, svojim trudom i radom. Tiho i samozatajno. Bez pompi i naslikavanja. Samo iskreno, srca punog želje da na lica napaćenih i unesrećenih vrati osmijeh barem na trenutak i da im do znanja da nisu sami i da nisu zaboravljeni. Stoga još više raduje činjenica da je struka prepoznala u svojim redovima tu njegovu dobru stranu, vrijednost tog mladića, Brođanina, zlatnog srca.