NEKAD, dok su polja disala u ritmu prirode, a svaki snop žita vrijedio je kao zlato, žetva i vrševina bile su mnogo više od običnog seoskog posla – bile su način života.

U odvoračkom kraju, kao i diljem slavonskih sela, ovi su radovi označavali vrhunac ljeta i povezivali obitelji, susjede i prijatelje. Iako je ta povezanost gotovo nestala pod dominacijom mehanizacije, u sjećanjima starijih još uvijek živi slika zlatnog klasja, mirisa pokošene zemlje i znojem natopljenog bijelog platna. Portal Odvorci.hr donosi priču o tomu kako je sve nekad izgledalo, praćenu posebnim fotografijama.

Kad bi krajem lipnja i početkom srpnja žito sazrelo, započinjali su naporni, ali radosni dani žetve. Na polje bi izlazila čitava obitelj, a ako nije bilo dovoljno ruku, domaćin bi zvao rodbinu i susjede. U tim vremenima pomagalo se iz međusobnog poštovanja i potrebe, a takvi su poslovi učvršćivali susjedske veze i rađali trajna prijateljstva.

Dan je oko četiri ili pet sati, kad bi žene prve odlazile u polje praviti uža – konope spletene od svježe počupanog žita koje će koristiti za vezanje snopova. Žito se čupalo za jutarnje rose jer je tada bilo žilavije i pogodnije za pletenje. Potom bi muškarci krenuli kositi kosama, dok su žene sa srpom skupljale pokošeno žito i slagale ga na već pripremljenu užad. Kad bi se nakupilo dovoljno klasja, snopovi su se vezivali i slagali u redove. Radilo se pod vedrim nebom i žarkim suncem – od jutra do mraka.

Kod kuće bi najčešće ostajala jedna žena, zadužena za pripremu jela za rabotu. Oko podneva bi se pravila pauza za objed, koji se najčešće jeo na samom polju: kruh, mast, crveni luk, suho meso i rakija. Nakon rada, snopovi su se slagali u krstake – hrpe od po 13 snopova, ili granice – hrpe s 21 snopom. Tako posloženo žito ostajalo je na polju do vršidbe. Djeca su nakon žetve skupljala preostale klasove kako se ništa ne bi bacilo.

Muškarci su nosili bijele gaće i košulje, a žene bijele rubine sitno skalane, obične radne oplećke, suknje s tkanicom, ulagane peškire ili cicene fertune te lagane bijele marame na glavi.

U ruci su nosile srp, a neke su na glavi nosile pletenu korpu s jelom za okrijepu. Muškarci su sa sobom nosili ručnu kosu.

Kad još nije bilo vršalica, domaćini su koristili starinske metode izdvajanja zrna iz klasja. Jedna od njih bila je mlaćenje snoplja o tvrdu dasku ili štapovima, čime su se zrna odvajala, a vlasi slame ostajale neoštećene – što je bilo važno za pokrov krovova ili izradu predmeta poput zlatnih slika. Slama se koristila i za punjenje slamarica.

Druga metoda bila je mlaćenje snoplja razastrtog po zemlji uz pomoć posebnog alata – mlata ili cijepa. Taj je posao zahtijevao snagu i strpljenje, a često se razvlačio na više dana, ovisno o količini žita i broju radnika.

Kad bi došlo vrijeme vršidbe, snoplje se zaprežnim kolima dovozilo kući, gdje bi susjedi ponovno dolazili u pomoć. Snopovi su se slagali u kamare ili kladnje, odvojeno po vrstama žitarica: žito, zob, ječam. Tada bi u dvorište stigla vršalica, a domaćin bi sazvao rabotu, skupinu ljudi koji pomažu pri radu, okupljenih iz sela. Na vršalici je uvijek bilo živo. Žene su rezale uža, muškarci bacali snopove u dreš (ulaz vršalice), zrna su curila u vreće, a drugi su slagali slamu u plastove, velike stožaste hrpe. Slama se gazila kako bi stalo što više, a pljeva se skupljala za prehranu stoke.

Nakon vaganja, žito se spremalo u drvene ambare, a domaćin je izdvajao ušur, postotak žita za korištenje vršalice. Dan vršidbe završavao je svečanim objedima u dvorištu – kvasne pite, buhle, paprikaš od guske. Vino i rakija nisu se štedjeli. Taj dan nije bio samo kraj napornog posla, već i povod za druženje, pjesmu i veselje. Tijekom vršidbe, najtežim se poslom smatralo bacanje snopova na vršalicu – zadatak za najjače mladiće, koji su se često željeli pokazati pred curama. Snaga, izdržljivost i radna etika bili su na cijeni, a bogatstvo domaćinstva mjerilo se u metrima izvršenog žita.

Državni povjerenici vagali su žito i zapisivali podatke kako bi odredili obveze.

Od alata koristili su se: kosa, srp, drvene grablje, vile i mlatovi. Sve se radilo ručno. Ljudi su bili prašnjavi, lica garava, ali srca puna ponosa. Unatoč umoru, nije bilo prigovora jer znalo se zašto se radi i za koga.

Danas su ovi poslovi gotovo u potpunosti iščezli. Kombajni i balirke zamijenili su ljude i zajednicu, a ostale su uspomene, priče uz peć, slavonski stol i požutjele fotografije.

Ipak, ono što je nekad činilo žetvu posebnom, zajedništvo, uzajamna pomoć i poštovanje prema kruhu svagdašnjem, vrijedi čuvati. Jer dokle god postoji sjećanje na dane kada je žito bilo svetinja, postojat će i duh naroda koji je znao cijeniti prirodu i ljudski rad.

Na fotografijama portala Odvorci.hr, članovi KUD-a Odvorci prikazali su kako je sve navedeno nekad izgledalo.