- Gdje si, kućo stara, dođi der na jednu ljutu. Jel' znaš šutit? Ma, naravno da znaš, slušaj što ću ti reć', al' ni riječi onom Cipru (Emilu op.a.)

- Jasno, ni riječi. On je dokazani udbaš, a sad je posebno razdražljiv od kako su isporučili Perkovića. Eto, zadnja dva mjeseca proveo je u Njemačkoj. Tko zna kojim poslom.

- E, vidiš. Nego znaš li da ima ponuda da se proda dio ovoga odmarališta?

- ?

Žele graditi autobusni kolodvor, jer onaj u Korčuli stisnut je da stisnutiji ne može biti.

I Anka zna da Mirko prodaje Brodsku zemlju

Ja, ja… Žele graditi autobusni kolodvor, jer onaj u Korčuli stisnut je da stisnutiji ne može biti. Kažu kako im treba 3-4 tisuće kvadrata i spremni su platiti 4-5 milijuna kuna. Sva lova bila bi uložena u revitalizaciju odmarališta. Sve kućice bi bile zamijenjene novima puno funkcionalnijim s kupaonicom, sanitarnim čvorom… Eto Mirko (Duspara, op. a.) razmišlja kako da im uvali Novogradnjine beskorisne bedeme i tako postigne što bolju cijenu. E, al' nikome ni riječi.

Zdrmam, onako s nogu, još jednu ljutu za put k 30 metara udaljenoj kućici i sav pod dojmom primljene informacije, za svojim stolom, onako šutke, drmnem još jednu.

- Ej Želja, jesil' čuo da se prodaje dio odmarališta za autobusni kolodvor – trgne me iz razmišljanja Ankin glas, susjede s desne strane. Inače Anka ima nevjerojatan talent da sve vijesti, ogovaranja, zagovaranja, zaplotnjačke radnje... dozna i prije mup-a, sup-a, ozne, udbe, sudbe… Uskoka. A, kad Anka zna, onda svi znaju. I, tajna više nije tajna, tako da ju i ja objelodanjujem, iako nije provjerena ni potvrđena.

Možda bih mogao napisati: Kako doznajemo od osobe bliske najužem gradskom vrhu, Brodsko odmaralište moglo bi uskoro postati kraće za 3-4 tisuće četvornih metara, pri čemu bi se u gradsku riznicu slilo 4-5 milijuna kuna itd.

Emil MORA kući doći živ!

Inače, ova nedjelja ista je kao i protekli petak i subota, a vjerojatno i ponedjeljak. Zvizdan prži, more pomalo kuha, ribe dišu leđno, narod se kupa i sunča, a Cipar i dalje, na svojim jakim plećima, stameno drži velik bor i njegovu gustu hladovinu ispod koje se makne samo kada ide zube prati. Kaže kako mu je dovoljno to što je more vidio s trajekta.

Zvizdan prži, more pomalo kuha, ribe dišu leđno, narod se kupa i sunča, a Cipar i dalje, na svojim jakim plećima, stameno drži velik bor i njegovu gustu hladovinu 

Primam sms u kojem se jedan brodski odličnik raspituje za Emilovo zdravlje.

- Emil je uobičajeno. Nije mu dobro – otpisujem.

Uskoro stiže odgovor: Emil MORA kući doći živ!

Gledam, čudim se i otpisujem prvo što mi je palo na pamet: - Prozor noćas mora pasti! Kad je bal, nek je bal.

Više nema odgovora.

Jebeš bor, važno je da si ti živ

Da, na putu k moru navratili smo u Ramsku dolinu i sam Prozor. Jednostavno, nisam mogao proći a da ne navratim u tu dolinu, na taj „i" u nazivu Bosna i Hercegovina, jedno od duhovnih žarišta i kulture Hrvata. Tu je 1942. počinjen jedan od najvećih zločina nad Hrvatima i Muslimanima. Toga nema ni u kakvim udžbenicima, o njemu se nije učilo u školi. Tada su četnici ubili više od tisuću Hrvata i oko 500 Muslimana.

Znakovito je to da su vlakovima prošli kroz Mostar, a da ih oružane snage NDH nisu zaustavile baš kao što im u pomoć nisu pohrlili ni pripadnici jakog ustaškog garnizona iz Bugojna. Talijani su, po običaju, sve to samo gledali. Potom je došla 1964., kada je za potrebe hidroelektrane napravljeno jezero, koje je potopilo pet hrvatskih sela, plodne njive groblja. Ostale su samo priče preživjelih. Danas ondje, prema popisu, živi 11-12 tisuća Hrvata i 5-6 tisuća Muslimana.

- E, valjda tako piše, al' plodne zemlje više nema da nas hrani. Sada nas hrane mladi koji su u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj…- priča Ruža Meter kojoj je kuća uz samo živopisno jezero i kojoj sam, vožnjom unatrag, izvalio sadnicu srebrnoga bora.

- Jebeš bor, važno je da si ti živ – reče Ruža i pozva na rakiju.

(Nastavak slijedi)