TRNJANI - Ivan Jagnjić napokon može odahnuti. Njegova obiteljska kuća u Trnjanima, nakon više od 20 godina borbe po sudovima, uknjižena je u njegovo vlasništvo i više se ne mora bojati da će ga iz nje netko izbaciti. Brođanin, poznat po tome što je šest godina robijao u zloglasnom američkom zatvoru Sing Singu, pakao je proživljavao i nakon povratka u Hrvatsku, jer su mu neki mještani željeli oduzeti roditeljsku kuću, a na ruku im je išla i njegova reputacija opasnog emigranta.

U zatvoru me je držalo to što sam znao da ću jednoga dana ipak izaći. Međutim ovdje mi je nad glavom stalno visilo izbacivanje na ulicu.

- Moj povratak u Hrvatsku, kojemu sam se toliko veselio, protekao je sve samo ne idilično. Nevolje su počele već na zagrebačkom aerodromu, na koji sam sletio 10. prosinca 1985. Ondje me trebao dočekati rođak s dokumentima, ali nije ga bilo, pa me je jugoslavenska policija odmah prepratila u zatvor. Počelo je loše, iz zatvora u zatvor – priča Jagnjić.

Kasnije ga je rođak ipak pronašao u zatvoru, pa je pušten. Čim je došao k majci u Trnjane, dočekalo ga je novo neugodno iznenađenje. Njihovu sto godina staru kuću, u kojoj Jagnjić i danas živi, htjeli su oteti susjedi. Nekadašnji školski prijatelji zaobilazili su ga u širokom luku. Govorili su kako je to "švapska" kuća, jer je tetak njegova očuha, koji je u njoj živio do rata, bio Nijemac, te da, kao takva, treba biti nacionalizirana. Sud je odbio prepisati posjed na Jagnjićevu majku i očuhovu sestru, pa je napravio žalbu i uzeo drugog odvjetnika, tako da je 1989. godine sud ipak presudio u njihovu korist.

Međutim, u neovisnoj Hrvatskoj, stiže obavijest kako jugoslavenski sud nije dobro napravio posao i kako im posjed ipak ne pripada. 

- Bio je to grozan osjećaj, preživljavao sam pravu agoniju. Ti ljudi dolazili su nam u dvorište i ponašali se kao da je posjed već u njihovim rukama. Otvoreno su nam govorili kako mi tu ne pripadamo. U zatvoru me je držalo to što sam znao da ću jednoga dana ipak izaći. Međutim ovdje mi je nad glavom stalno visilo izbacivanje na ulicu. Što onda? - pita se 74-godišnji Brođanin.

Gramzivi i pohlepni susjedi nisu bili jedini Jagnjićev problem. Kao američki državljanin i povratnik smatran je opasnim čovjekom. Iako nije bio član nijedne organizacije, Jagnjić se u Americi družio s hrvatskom dijasporom, a UDBA je, kaže, posvuda imala svoje agente koji su ga uvijek mogli ocrniti.

- Ja sam u Ameriku pobjegao prije služenja vojnog roka, što je u ono vrijeme bio opasan prekršaj zbog kojega ste mogli završiti na vojnom sudu – dodaje. Nemajući kud, Jagnjić je angažirao i trećeg odvjetnika i opet otišao na sud. Presuda je opet bila u njegovu korist, ali nedavno je opet dobio poziv Suda sa zahtjevom da pronađe tri osobe koje će posvjedočiti da su njegova majka i tetka 50 godina živjele u toj kući. Uspio je i u tome i posjed je sada napokon sudski i gruntovno prepisan na njegovu obitelj.

Sve što mu se dogodilo po povratku u Hrvatsku Jagnjić će potanko opisati u svojoj drugoj knjizi "Povratak u stari kraj", nastalu na dnevniku kojeg je zbog straha od UDBE i njezinih doušnika pisao na engleskom jeziku.