Zamislite poduzeće čiji su mjesečni prihodi veći od rashoda, koje redovito plaća svim svojim dobavljačima i državi. Zadovoljnim djelatnicima nemale se plaće isplaćuju do petog u mjesecu, uredno se podmire svi režijski troškovi te nakon svega ostane i nešto zarađenog novca za obrtni kapital, za izvanredne slučajeve ili, u krajnjem slučaju, za isplatu dobiti vlasnicima nakon isteka poslovne godine i godišnjeg obračuna.

Sla-slaži mi pa makar bilo što,
Sla-slaži mi
i onako sad je svejedno.
Sla-slaži mi pa makar bilo što,
Sla-slaži mi
i onako sad je prekasno.
Slaži mi, Prljavo kazalište

No, dođe kraj godine, a kako se u vlasništvu poduzeća nalaze izuzetno vrijedne, knjigovodstveno neotpisane građevine tj. poslovni prostori, zbog znatnih troškova amortizacije, godišnji obračun pokaže kako je ovo zamišljeno poduzeće u stvari gubitaš. Dakle partneri, radnici i država su podmireni, poduzeće prema nikome nema dugovanja, ima nezanemarivu količinu gotovine na računu i vrijedne nekretnine u vlasništvu, ali je knjigovodstveno gubitaš. Vjerovali ili ne, ali, čak i u našem gradu, doista postoje takve tvrtke. Vjerojatno bi voljeli raditi u takvom poduzeću.

Primjer drugi. Slično poduzeće, koje za razliku od prvoga nema vrijednih nekretnina pa shodno tome niti visokih troškova amortizacije, čiji su prihodi također veći od rashoda, ali to poduzeće ne plaća redovito dobavljačima, režijske troškove podmiruje samo kada im se zaprijeti isključivanjem, a radnicima i državi ne plaća uopće računajući na kilavost našeg pravosuđa. Račun dobiti i gubitaka za takvo poduzeće pokazat će kako se pak radi o „dobitašu" tj. poduzeću koje je imalo „uspješnu" poslovnu godinu. Naravno, vlasnik na kraju godine uredno obračuna porez na dobit koji nikada neće platiti državi te si isplati dobit. Vjerojatno ne biste rado bili zaposleni u ovakvom poduzeću. Nažalost, puno je ovakvih poduzeća u našem gradu.

Tko kontrolira kontrolore ?

Zašto spominjem ove jednostavne primjere? Pratite li tijek sjednica Gradskog vijeća i izlaganja nekih vijećnika ili popričate li s nekim od njih, shvatit ćete kako dobar dio njih uopće ne razumije ovu problematiku. Dižu graju na direktore gradskih poduzeća koja su ostvarila gubitak, a hvale one koji su imali knjigovodstveno uspješnu poslovnu godinu, bez detaljnog uvida u sve aspekte poslovanja i bez ikakvog znanja neophodnog za kritičko tumačenje cjelokupnih financijskih izvješća. Nije im jasno kako poduzeća koja ulaze u intenzivna kapitalna ulaganja (npr. širenje prodajne ili uslužne mreže) radi eventualne buduće dobiti, neku godinu moraju završiti kao gubitaši, ne razumiju poslovnu strategiju niti istu unaprijed pripremaju za pojedino gradsko poduzeće kako bi bili spremni kada danas, sutra dođu na vlast. Ne razumiju pojmove dobiti, gubitka, amortizacije, rezervacije, rentabilnosti, likvidnosti, solventnosti. Ne razumiju i nemaju namjeru to naučiti. To su ljudi koji preko nadzornih i upravnih odbora upravljaju našom imovinom, gradskim poduzećima i ustanovama. To su ljudi koje smo birali.

Ne odnosi se sve rečeno samo na vijećnike, nego gotovo na sve političare u cjelini (ako tako možemo nazvati ljude koji se u nas bave politikom), bez obzira na razinu njihovog formalnog obrazovanja. Iskusni knjigovodstveni referent, ako mu to direktor naredi, znalački će nabildati ili podrezati troškove, frizirati i spakirati takva financijska izvješća koja će teško pobiti istinoljubiva i nepotkupljiva revizorska kuća, ako takvih ima u nas. Za odrediti stvarno stanje (ili tzv. realnu sliku) u nekom poduzeću potrebno je ogromno znanje te puno vremena i truda za proučavanje svih poslovnih pokazatelja, poslovne povijesti i poslovnih planova. Biste li vi to radili za par stotina kuna ili tisuću kuna mjesečno? Ja ne bih. Ne rade to ni oni, a sama visina naknade za rad u tim odborima pokazuje koliko se ozbiljno doživljava njihov trud.

Tko bira bezprizornike ?

Kao uvijek i svuda u nas, ispunili smo formu, ali stvarnog sadržaja nema. Nekoliko besprizornika, svojom voljom ili direktivom partijskih moćnika, prodalo je svoju dušu za sitniš i upustili su se u nešto u što se pošten, samokritičan, ali nadasve razuman čovjek ne upušta. Za voditi knjigovodstvo nekakvog malog obrta ili tvrtke trebate ipak imati barem neka osnovna znanja o poslovanju, ali za voditi i nadzirati državne, javne i gradske tvrtke i ustanove dovoljan je primitivni politikantski voluntarizam, bez znanja i bez volje za učenjem, bez obraza i bez straha za sudbine stotine i tisuće zaposlenih u tim tvrtkama.

Vratimo se opet na tvrtku iz prvog primjera i pokušajmo ih naći u realnosti. Uklapaju li se u tu sliku (naravno, ne sa nemalim plaćama) trgovački centri? Ogromna kapitalna ulaganja koja se neće tako brzo isplatiti pa neće biti dobiti, a onda niti poreza na dobit. Uklapaju li se u tu sliku tzv. greenfield investicije? Naravno, takve investicije donijele bi nova radna mjesta, ali poslušate li političare na državnoj razini, oni ih misle privući, između ostalog, opraštanjem poreza na dobit, koji takve tvrtke ionako možda ne bi morale plaćati godinama zbog velike amortizacije i općenito velikih troškova. Svašta smo mi u stanju progutati zdravo za gotovo. Kakvi smo i dobro nam je!