Serijalom Nevidljive obitelji glavne urednice PlusPortala Željke Gavranović javnosti predstavljamo priče koje rijetko dođu pod svjetla reflektora, a još se rjeđe tamo zadržavaju. Članovi obitelji koje brinu o osobama s invaliditetom žive živote izdvojene od društva i očiju ostatka svijeta, izolirani i bez adekvatne podrške. Puštaju nas u svoj dom, razgovaramo s njima i pokušavamo promijeniti njihov status. Jer... svatko zaslužuje podršku, skrb i pomoć i nitko ne smije ostati prepušten sebi.
GUNDINCI - Dok svijet sažalijeva, osuđuje ili propituje, domovi nevidljivih obitelji u koje ulazimo uglavnom rade samo jedno - pokazuju kako bismo istinski trebali ljubiti i voljeti jedni druge. Ta je Ljubav toliko bezgranična da preplavljuje svakog tko u takav dom uđe otvorena i čista srca. Prije prolaska kroz vrata nečije kuće često pomislimo - zasigurno im nije lako pustiti neznanca u svoju intimu i ispričati mu detalje... i lijepe i ružne. No, i tu nas iznenade oni koji nas dočekaju. Nama možda ne bi bilo lako, ali njima jest. Jer svoju su istinu odavno prihvatili i žive je.
Željka Gavranović / PlusPortal
Ništa manje od takvog uvoda nije zaslužila naša sugovornica Đurđica Pušeljić iz Gundinaca koja već petnaest godina brine o svom 35-godišnjem sinu Ivanu. Brinula je o njemu i ranije, no sada je njegov život nemoguć bez 24-satne skrbi te požrtvovne žene. U iščekivanju sinovljevih svatova i dolaska unuka na svijet, Đurđica je tog 23. veljače 2011. godine dobila poziv koji je promijenio sve. O Ivanu su tada pisali svi mediji. Priča o hrvatskom vojniku koji se srušio na poligonu tijekom vježbe i ostao u budnoj komi (stanju u kojem nije svjestan zbivanja oko sebe) dobrano je odjeknula. Uslijedili su pokušaji rehabilitacije, borba protiv sustava, pravne bitke,... No, iza javnosti poznate priče, stoji i ona nepoznata koju danas pričamo - o ljubavi majke Đurđice i oca Josipa te Ivanovih sestara.
Željka Gavranović / PlusPortal
Tragična smrt majke i svekra, gubitak jednog brata i teško stradavanje drugog u ranom djetinjstvu, Ivanov pad u komu,... udarci i rane su se kod Đurđice slagali jedni na druge. Od travnja ove godine Đurđica je dobila još jedan križ - brigu o svekrvi koja je također
pala u krevet. No, umjesto slomljene, pred nama je danas stajala jedna od najjačih žena koje smo ikad sreli.
- To nisu tragedije. Kroz vjeru sam dobila znak da je to moj put. Mi ljudi smo tvrde šije. Ne mogu nas promijeniti male stvari. To uvijek mora biti nešto veliko. - govori nam Đurđica. Ne pomireno, ne ogorčeno, nego majčinski... kao da nas želi podučiti i upozoriti da drukčije, naprosto, ne ide.
Teških je dana, suza i znoja dakako bilo, ali iz njih ju je izbavila vjera. Molitva je i danas njezino najjače oružje protiv depresije, tjeskobe i beznađa. Ne razmišlja što će biti sutra nego živi - doslovce - sat po sat.
- Oslobođena sam Duha Žalosti. Zbog Ivana više ne plačem. To dobiješ na srce. Druge majke koje imaju djecu koja hodaju i naoko su zdrava, daleko više plaču. Proživljavaju i doživljavaju njihove rastave, razorene obitelji, ovisnosti s kojima se bore, krive životne izbore u bilo kojem smislu,... i to su situacije u kojima ti dijete na neki način umire pred očima i nije dobro. Samo je to drukčija vrsta teškoća. Nekome možda to zvuči čudno, no ja razmišljam ovako - ako će Ivan ustati i živjeti za svijet... na takav način... onda bolje da ostane u ovom mirnom stanju. - govori Đurđica, želeći poručiti kako je percepcija onoga što je za nečiji život Zlo, a što Dobro u njezinu svijetu daleko čišća, jednostavnija i jasnija.
Dakako - put do takve svjesnosti bio je dug i trnovit.
- Šest mjeseci trebalo mi je da samo shvatim što se događa. Ivana su u život vratili s tri elektrošoka i dvije adrenalinske injekcije. On je, dakle, bio mrtav. Jedna sestra tada mi je rekla: 'Majko, nemojte plakati jer nitko ne zna što je u zavezanoj vreći!'. Pamtim njezine riječi i danas. I uistinu je tako. Rekli su mi da mu pričam sve jer nitko od nas ne zna što bi ga moglo vratiti. Ja primjećujem pomake... kao da je sve bliže, ali svjesna sam da on i dalje nije tu s nama. Pamtim prvi ispušteni glas 2013., ali i nekoliko trenutaka svijesti. Pitaju me - kako znaš da je na taj trenutak bio tu. A ja to vidim u njegovim očima. Dosad je to, nažalost, trajalo jako kratko. Ne znam hoćemo li doživjeti da ponovno ustane, ali danas sam mirna sa svakim scenarijem. - kazuje nam Đurđica koja, kad govori o svom mentalnom zdravlju, kaže kako je bolje danas nego prije Ivanove nesreće. Takve stvari, poručuje, jezgrovito mijenjaju čovjeka iznutra.
Kao roditelj-njegovatelj i sama se susrela sa zakonskim ograničenjima glede satnice asistenata - mada suprug radi, a ona Ivana sama ne može ni prebaciti u kolica niti vratiti u krevet. Sustav je nemilosrdan i gleda gdje rezati, a ne dati.
- Oni bi njega strpali u kutiju, ukalupili i zaboravili. Imam dojam da si misle - 'Dobro je to njemu! Dovoljno mu je! Bit će on miran...'. No, roditelji ne mogu pristati na to, a ne bi ni oni koji te zakone provode da je u pitanju njihovo dijete. Zato se borimo. Sami smo kreditom kupili vozilo u kojemu ga prevozimo. Sredstava uvijek nedostaje, sutrašnjica je neizvjesna jer... i mi moramo živjeti ako želimo brinuti o njemu. Ipak, ne žalimo se i zasad uspijevamo. No, starost i bolesti polako stižu i nas. Ovo je život u kojem ne možeš stati, a uz 24-satnu brigu o Ivanu moramo biti i baka i djed, i roditelji, i kuhari, i oni koji privređuju za kućanstvo, i poljoprivrednici,... - govori Đurđica koja i dalje uspijeva uzgojiti sve čime putem sonde daje snagu tijelu svoga sina. Ivan jede samo domaće.
Željka Gavranović / PlusPortal
Za druženje i kavice rijetko kad nađe vremena. Molitva je stoga za Đurđicu jedini trenutak predaha i odmora.
- Nema tu ništa na silu ni na normu. Nemam ja zadano koliko krunica moram izmoliti. To je potpora. Nevjerojatna. Molitveni susreti me dižu. Rado odlazim u crkvu. Kad i osjetim krivicu jer izlazim iz kuće, suprug mi kaže: 'Idi. Kad ti ideš moliti, nama bude bolje...!'. - prepričava Đurđica koja je jedna od zaslužnih i za to što gundinačka Župa danas hrani više od 300 mališana putem programa Marijinih obroka. Kad je za to pitamo, Đurđica nam skromno naglašava kako je to kroz nju odradila Gospa.
Zbog manjkavog sustava te činjenice da u Ivanovu slučaju ne može biti utvrđena konkretna ozljeda na radu, taj je hrvatski vojnik koji je, ponavljamo, na obuci za pripremu služenju domovini doživio srčani zastoj i završio u komi, ostao bez odštete. Roditelji su pravdu potražili i u Strasbourgu, ali država se žalila i dobila spor. Sve je, kako to obično biva, najprije krenulo od manjkave žalbe državnog odvjetništva koju je nekritički usvojio Županijski sud u Karlovcu. Nakon toga - copy-paste. Napisano i usvojeno više nitko nije mogao pobiti. S obzirom na to da MORH nema mehanizme pomoći, Pušeljićima su poručili kako će biti osnovan poseban Fond putem kojeg će ubuduće pomagati obiteljima u takvoj situaciji. Smanjivanje satnice asistentima, „ganjanje“ većeg inkluzivnog dodatka, stalno praćenje promjena u sustavu zdravstvene i socijalne skrbi, držanje koraka s vještačenjima, putovanja u Zagreb zbog namještanja sonde,... - ono što nekomu zvuči kao noćna mora, obitelji Pušeljić svakodnevica je koja se podrazumijeva i od koje više ne bježe.
Ivanov sin, unuk Ivano, velika im je sreća i utjeha. Danas je tinejdžer koji rado dolazi tati, baki i djedu u Gundince. Ono što javnosti ostaje skriveno i nevidljivo iza zidova te kuće koju posjećuje, priča je koju smo danas proživjeli i ispričali - o Ljubavi, praštanju, prihvaćanju, zajedništvu, snazi za koju nismo ni mislili da postoji u ljudima, ali i bezgraničnoj zahvalnosti i vjeri.
Ranije priče iz serijala Nevidljive obitelji čitajte putem poveznica u nastavku:
