DONJI ANDRIJEVCI / OSIJEK - Malo ih je koji znaju tko je bila Janja Markovac iz Andrijevaca. Budući da postoje i Gornji, nužno je reći Donjih, mada na željezničkoj postaji, niti na odmorištu uz Slavoniku u blizini tog najvećeg sela u Brodsko-posavskoj županiji, ne piše Donji. Podrazumijeva se valjda, jer u blizini Gornjih Andrijevaca nema odmorišta na autocesti niti u selu imaju željezničku postaju (hrv. stanicu). Navodno, Gornji se zovu zbog toga što su u odnosu na Donje Andrijevce - uzvodno rijeke Save.

Malo više je onih koji znaju tko je Janja Pejakova, ali se zato na prste jedne ruke mogu nabrojati Andrijevčani, pa i njihovi 'župljani' iz Perkovaca Starih, koji ne znaju tko je Sekica Ilijaševa, odnosno teta Sekica.

Kćerka bogatog i uglednog andrijevačkog seljaka, Joze Vukašinovića Ilijaševa, rodila se 1933. u Andrijevcima, gdje je pohađala osnovnu, dok je srednju ekonomsku školu završila u Slavonskom Brodu.

Budući da je uvijek bila vesela i razdragana te se liderski odnosila u društvu u kojem se kretala, ostat će enigma tko je onomad koga zaprosio, Sekica Ivu Markovca Pejakova, ili Iva nju.

Kako god, oženili su se 1954. godine i nastanili u Travniku, gdje su radili u tamošnjoj Impregnaciji. Nakon četiri godine, 1960., rodio im se sin Damir koji je, nažalost, četiri mjeseca kasnije umro i bio sahranjen u Novoj Biloj. Godinu dana kasnije, 1961., rodila im se kćerka Dubravka, a još jednu godinu kasnije i Višnja. Te, 1962. vratili su se u Donje Andrijevce, gdje im se 1964. rodila treća kćerka Gordana. Iva se zaposlio u brodskoj Impregnaciji, a Sekica u Službi društvenog knjigovodstva, koja će se kasnije zvati Zavodu za platni promet (ZAP), a još kasnije FINA-a.

Drugu obiteljsku nesreću Sekica je doživjela 1975. kad joj je umro muž Iva. Dakle, kao samohrana majka imala je obvezu novoizgrađenu obiteljsku kuću privesti krajnjoj svrsi te odgojiti i obrazovati tri malodobne kćerke.

Nakon odlaska u mirovinu pa do svoje smrti, neprestano je kružila od svoje kuće preko Dubravkine u Osijeku do Višnjine i Gordanine u Stuttgartu i svima ponosno isticala kako njezin život nije bio uzaludan jer je odgojila tri čestite žene koje su stvorile takve, čestite, obitelji.

Kad nije bila sa svojima u Osijeku ili u Njemačkoj, družila se s onima s kojima se cijeli život osjećala najsretnije. Družila se s članicama andrijevačkog Crkvenog zbora, u kojem je pjevala od djevojačkih do umirovljeničkih dana; družila se s članovima Kulturno umjetničkog društva Stjepan Živić u kojem je bila članica upravnih tijela, a kćerke vodeće pjevačice i igračice izvornih narodnih pjesama i kola, a kad je imala vremena, družila se sa svojim susjedima.

Budući da se cijeli život aktivno bavila svjetovnim i crkvenim društvenim radom, Andrijevčanke i Andrijevčani su Sekicu vrlo cijenili i poštovali što je bilo vidljivo za vrijeme njezina života - sve do ispraćaja k Njemu. Ništa manje poštovanje nisu joj iskazali ni članice i članovi HKUD-a Osijek 1862. pozdravljajući se s njom na odlasku kao sa sojom bakom. 

Mada je Sekicin sprovod organiziran u Osijeku, gdje će biti i sahranjena nakon kremiranja u Zagrebu, puno svijeta je došlo oprostiti se s njom i ispratiti je na posljednje počivalište pjesmom 'Ima jedna duga cesta', koju je na svome primu predvodio Sekicin najstariji zet, Osječanin Marko Strapač.