MADA je malo nedostajalo da izdahne 16. travnja 1992. godine u Kolibama Gornjim - kada je teško ranjen tijekom obrane tog prostora od napada Jugoslavenske narodne armije i četnika - pripadnik 'Šamačke četa' i 108. br. HV, Franjo Kobaš, kao 68-godišnji hrvatski stožerni narednik i ratni vojni invalid (HRVI), umro je 3. listopada 2021. godine, a dan kasnije, uz primjerene vojne počasti, sahranjen gdje  je rođen i proveo cijeli život - u Slavonskom Šamcu.

Da, bio je drug. Od omladinskih dana, kao predsjednik Osnovne organizacije u Slavonskom Šamcu i Općinske organizacije saveza socijalističke omladine Slavonski Brod, preko Sveza komunista do Socijaldemokratske partije Hrvatske. 

U tom slavonskom selu uz rijeku Savu, Kobaš je pohađao osnovnu školu, a u Bosanskom Šamcu završio je stolarski zanat. Potom, zaposlio se u Šamčanki, maloj tvornici namještaja iz koje je 1991. otišao u rat.

Kada i ne bi postojala maksima: O mrtvima sve najbolje, za Franju Kobaša nitko ništa ružno kazao ne bi, jer je bio staložen, častan, moralan i pošten čovjek. Svi koji su ga poznavali mogli bi kazati: Izuzetan čovjek i vrlo dobar drug.

Da, bio je drug. Od omladinskih dana, kao predsjednik Osnovne organizacije u Slavonskom Šamcu i Općinske organizacije saveza socijalističke omladine Slavonski Brod, preko Sveza komunista do Socijaldemokratske partije Hrvatske.      

Međutim, od politike živio nije. Skromna stolarska plaća, pojačana naknadama koje su pripadale vrhunskim monterima, bila je izvor prihoda od kojih je gradio obiteljsku kuću u Šamcu i školovao diplomirane pravnike: kćerku Gordanu i sina Hrvoja. Dakako, uz cjeloživotnu potporu supruge Marije.

Kobaša i njegovu obitelj život nije mazio. Zbog bake Marije Celing i njezina folksdojčerskog (Volksdeutsche) porijekla, nakon Drugog svjetskog rata, svi su završili u Logoru Krndija, a imovina im je konfiscirana. Po povratku iz logora bili su podstanari u Slavonskom Šamcu. Kad mu je umro otac, Franjo je imao tek pet godina.

Nakon agresije na Hrvatsku 1991. godine, ni njegovo 'antirežimsko' porijeklo niti 'režimska' biografija nisu ga potaknuli da se dragovoljno prijavi u obranu domovine. Izvor poticaja na tako neizvjestan životni potez bio je njegov slobodoljubivi karakter i nesalomljivi osjećaj za pravdu.

Franjo je uvijek bio na pravoj strani, na strani liberté, égalité, fraternité, dakle, na strani slobode, jednakosti i bratstva.

Unatoč činjenici da su mu ondašnji komunisti Jugoslavije konfiscirali obiteljsku imovinu, Franjo nije mrzio zemlju u kojoj je rođen. Unatoč činjenici da je služio JNA, nije se libio ustati protiv velikosrpskog instrumentaliziranja te moćne vojne sile. Unatoč činjenici da je za Hrvatsku domovinu bio spreman umrijeti, do kraja života oponirao je njezinim političkim vođama.

Iz njegova načina življenja bilo je vidljivo kako Kobo zna što su trajne, a što prolazne vrijednosti. Što je čovječno, a što čovječno nije.

Zbog toga, svi koji su ga dobro poznavali, na dan njegova pogreba, sigurno su kazali: Neka mu je laka hrvatska zemlja za čiju slobodu i nezavisnost se borio. Hvala mu za svaki napor koji je učinio kako bi novostvorena država postala demokratska, pravna i socijalna. Kako bi pripadala 'svima, a ne samo njima'.