HRVATSKA enciklopedija kaže kako je „menadžer (engl. manager), osoba koja usmjerava i koordinira aktivnosti drugih ljudi radi postizanja organizacijskih ciljeva; osoba koja ima formalni (položajni) autoritet u planiranju, organiziranju, koordiniranju, usmjeravanju i kontroliranju organizacijskih resursa (ukupnih ili dijela resursa) i odgovornost za postizanje rezultata, realizaciju ciljeva i efikasnu i efektivnu upotrebu resursa. Pojam menadžera uključuje sve organizacijske razine, od najviših (predsjednik uprave i glavni direktori, ravnatelji) do najnižih (voditelji odjela, poslovođe i sl.). Uspješno obavljanje menadžerskoga posla zahtijeva tri temeljne skupine znanja i vještina različito zastupljenih i značajnih na različitim razinama: tehnička ili stručna znanja, socijalna ili znanja i vještine rada s ljudima i konceptualna ili strategijska znanja i vještine".

Hrvatski jezični portal, pak, kaže kako je to „stručni voditelj i organizator koji svojom kreativnošću i idejama upravlja poduzećem, nekom organizacijom, sportskim klubom i slično" te kao moguće primjere navodi imenice „poslovođa, ravnatelj, upravitelj". Zvuči pomalo poetično.

Nešto od svega toga navedenog jest (ili bi, barem, trebao biti) Hrvoje Kekez, predsjednik Uprave Đuro Đaković Grupe. Proteklog je tjedna u medijima spominjan zbog mjesečne plaće od oko 30 tisuća kuna, čime društvo pravi drugim dobro plaćenim hrvatskim menadžerima. Visoke plaće ljudi te struke u Hrvatskoj i svijetu pojašnjavaju se ogromnom poslovnom odgovornošću koju ti ljudi na svojim plećima nose. Ona, ponekad, može dovesti do potpunog financijskog kraha onoga čime upravljaju. Što, pak, može rezultirati brojnim otkazima mahom 'običnih radnika', a samim time i ekonomskim štetama čiji je opseg daleko širi (prenosi se na partnere, dobavljače, kupce,...).

No, u Hrvatskoj reciprocitet u odnosu visoka plaća-odgovornost za (ne)učinjeno - zapravo - ne postoji. Pa su kroz 'Đuru' posljednja tri desetljeća odlazili i dolazili menadžeri koji nikada nisu bili krivi ni za što. Sankcije za loše poteze i odluke nisu postojale. Tek, pokupili bi se na neko drugo jednako dobro plaćeno mjesto.

I dok glavni 'Đurin menadžer' godišnje zarađuje 577.114 kuna bruto, slavonskobrodska HGSS stanica mora preživjeti s godišnjim budžetom od oko 240 tisuća kuna. Apsurd je tim veći jer HGSS-ovi spašavatelji besplatno spašavaju ljude i djeluju volonterski, dok nije poznat slučaj da su 'Đurini menadžeri' nekoga spasili (osim sebe, dakako). Oni, naprotiv, već godinama samo gube. I ljude i novce (tuđe, ne svoje). Pa, ipak, prve se ignorira, a ove druge nagrađuje. Jedni nose poznata crvena odijela koja su najčešće prvo što uoče unesrećeni, dok se drugi šepire u skupim dizajnerskim odijelima, s čvrsto stegnutim kravatama.

Slično nepostojanje odgovornosti možemo primijetiti i u drugim društvenim aspektima. Pa tako, primjerice, za lošu i aljkavu provedbu gradskih projekata izvođači radova rijetko odgovaraju. U tom sektoru posebice je vidljivo do koje su mjere neki sposobni ići kako bi ostvarili privatni profit, na štetu javnog interesa. Osim toga, vidljiv je tu i nedostatak radne snage, osipanje stručnjaka,... - što rezultira ispodprosječnim rezultatom. Tijek događaja manje-više isti je kao i kod onih u čistim odijelima.

Nasreću, ljudima su od radnih mjesta i dobro izgrađenih staza i cesta, bitnije neke druge stvari pa je Brođane ovaj tjedan posebno obradovala najava izgradnje prve katoličke osnovne škole u gradu. Očekuju, možda, da će u njoj odrastati neke bolje i pametnije generacije ljudi koje će stvari vratiti na tvorničke postavke i društvu ponovno usaditi osnovne moralne vrijednosti na kojima, uostalom, počiva nauk Crkve koja će školu graditi i njome upravljati. U toj nadi je, čini se, trenutno jedini spas.