POSTOJI čitav niz odlučujućih faktora koji mogu ukazivati na našu volju i sposobnost prihvaćanja nečega često nazvanog nerazumljivim, stranim čak i bezveznim nusproduktom društva. Kada kažemo riječ kultura ili umjetnost, veliki broj ljudi odmahnnut će rukom pitajući se čemu sve to služi i onda će očekivano, cijela salva nezgodnih izraza popratiti umjetnike ili djelatnike iz tog područja.

Nerazumijevanje ne mora biti nužno rezultat neznanja, nego i onih ljudskih nižih poriva gdje se sve ono što ne donosi profit, što nije zabavno, spektakularno, egzaktno, smatra manje vrijednim. Upravo zato, gledajući sadržaje na internetu možemo zaključiti kako ljudska priroda u onoj jednostavnoj distinkciji zapadnoeuropskog mišljenja: priroda i kultura, itekako dolazi do izražaja. Ne treba čovjeka smatrati pametnom životinjom, niti ga treba smatrati glupim dvonošcem, ali potrebno je da bi izbjegao takve zaključke jednostavnih svojstava, educirati, nametati slobodu djelovanja i mišljenja. Aristotel je smatrao kako je život nešto što je jednako čovjeku i drugim vrstama, a specifično svojstvo čovjeka koje ga zapravo čini drugačijim je - vrlina. Dakle, duša je ono što, prema Aristotelu, čovjeka razlikuje od ostalih, živih i neživih unutar prirodnog svijeta ili svijeta prirode.

Duša - taj beskraj u čovjeku, tako od početaka “filozofiranja” postaje opozitna tijelu koje kao da vodi vlastiti život od/bez nje. Možda je suvišno u vremenu digitalizacije, modernizacije, blještavila, tjelesnosti, pisati o nečemu tako “otrcanom” kao što je ljudska duša.

Goethe, veliki pjesnik piše: Dušo čovječja. Kako si slična vodi! Sudbo čovječja, kako si slična vjetru!

Ukazujući na nestalnost, pjesnik govori što jest duša, ono po čemu je čovjek jedinstven, sebi svojstven, drugačiji. Njegova nestalnost je odraz njegovog odupiranja izrazito prirodnom, onom po čemu nalikuje drugim vrstama koje su pod dominacijom prirode. Smisao kulture i umjetnosti je upravo to “treperenje duše”. Kultura i umjetnost nisu sinonimi. Ali poveznica jednog i drugog, a nasuprot prirodi je ljudska duša.

Kako živimo u dobu senzacionalizma, ali i u dobu kada je najprije važno baviti se egzistencijom pa onda uljepšavanjem/šminkanjem svega izvanjskog, duša je ostala u nekom zametnutom dijelu- promrzla i sama. Zahvaljujući digitalizaciji sadržaja, tzv. klikovima gdje se može pratiti koliko zanimanja pobuđuju zvijezde i zvjezdani životi, intrige, moda, dnevnopolitički sadržaji i crna kronika, umjetnost i kultura ostaju nekako po strani. Zašto? Ne zaboravimo antički pojam mimesis koji sam već u jednoj kolumni spominjala... ne zaboravimo da u moru umjetnosti i kuture koja jest ponekad senzacionalistička, pa često zato i popularna, čuči neko djelo koje će nas vratiti onome po čemu se razlikujemo od svih drugih vrsta – duši.