PRIRODA je oduvijek čovjeku pružala najljepša zadovoljstva. Svaki čovjek u prirodi može pronaći ono što poželi, od hrane do duševnog zadovoljstva i smiraja. Čovjek je došao ovdje i samo posudio blagodati prirode koje treba vratiti nakon svog odlaska. Sebični čovjek nerado je vraća, misleći ponekad kako je priroda samo njegovo vlasništvo, ne mareći za generacije koje će poslije njega doći.

Danas je čovjek, igrajući se s prirodom, došao u situaciju da više nije siguran do kada može uživati u svim prirodnim ljepotama. Uvelike je vrijeme velikih i nezapamćenih nepogoda i prirodnih poremećaja. Iz godine u godinu svjedočimo ljetnim tropskim temperaturama, poplavama, zimama bez snijega. Prirodne znakove i signale koji nam dolaze ne vidimo ili ne prihvaćamo ozbiljno. Mislimo kako je to samo puka slučajnost.

I nisu samo kod nas na ovim prostorima prisutni prirodni znakovi i signali. Širom se svijeta dešavaju katastrofe i kataklizme. Svaka sljedeća veća je i gora od prethodne. Potresi, erupcije vulkana, poplave, suše, postali su stalna prijetnja ljudskom rodu. A malo sićušno biće – čovjek sve to bespomoćno gleda i čudi se. Čudi se i pita – što se ovo dešava?

Učestale kiše, korita rijeka i potoka koja ne mogu primiti svu vodu. Često i smrtonosne bujice nose sve pred sobom. Skoro da više ne možemo razlikovati izvor od ušća rijeka i potoka. I opet sićušno biće, koje će sebe nazvati bezgrješnim sve to gleda bespomoćno i pita se - što se ovo dešava?

U tom svom čudu bezgrješni čovjek osjeća se ucviljenim, žrtvom. Optužuje prirodu ili Boga. Ali kada je kod čovjeka u duši njegovoj nestalo morala, ne može ni prepoznati uzroke strahota. Samo će pitati – što se ovo dešava?

Ne vidi čovjek da je mutna voda samo slika njegove duše i srca. Ne razumije znakove prirode da ga mutna voda podsjeća samo na njega samog. I dok mutna voda strahovito brzo teče, noseći sve pred sobom, i korisno i beskorisno, kazuje mu da je isti takav i on – čovjek koji trči na ovome svijetu uzimajući za sebe sve, čak i ono što mu treba i ne treba.

Mutna nabujala voda ruši sve pred sobom isto kao što čovjek ne bira način kako bi došao do cilja.

Čovjek danas grca u nemoralu. A još gore je što je nemoral ozakonjen i postao je načelo suvremenog života. Sve što je nekada bilo sramota danas je postalo normalno pa čak i pohvalno. Droga, alkohol, prostitucija, kamatarenje i druge nemoralne stvari, postale su normalne i pohvalne u životu suvremenog čovjeka.

Čovjek – sićušno i krhko blatnjavo biće, svakim danom sve više izaziva i prkosi zakonima koji postoje, nazvali ih prirodnim ili božanskim. Čovjek je toliko malen i slabašan da se ne može suprotstaviti ni najmanjoj prirodnoj sili.

Čuveni kineski filozof Konfucije kazao je: „Čovjek je jak, ali vol je jači od njega, a slon je jači od vola, a svako brdo je stotinu puta jače od slona.“