JEDAN ljudski život sastoji se od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Za dan koji je prošao, kada bi dali sve što imamo, ne možemo ga vratiti. Dan koji imamo, danas, obično ga i ne iskoristimo dovoljno. I dan koji će sutra doći, u njega nikad ne možemo biti sigurni hoćemo li ga dočekati, pa kada bi dali sve što imamo za njega, nitko nam ne garantira za taj dan. Svaki naš dan koji prođe je poput zapečaćenog sanduka u kojeg smo spremili nešto - dobro ili loše.

Čovjekov život ovdje je prolazan. Sve biva i nestaje, rađa se i umire. Ovdje, jedna generacija zamjenjuje drugu, jedni dolaze drugi odlaze. Kao što su prethodne generacije bile i nestale, i naša generacija koja sada jeste, nestat će. To je sudbina, odredba ili prirodni zakon. Ovakav proces nitko i nikada ne može zaustaviti. Kao što mi ne znamo naše pretke koji su živjeli prije par stotina godina, tako nitko neće ni za nas znati za nekoliko stotina godina.

U ovome pojavnom svijetu, čovjeku je dana posebna uloga i posebno mjesto. Sloboda koja je darovana čovjeku, bit će skupo plaćena. Iako često ne razmišljamo o darovima koje smo dobili, za njih će  svakako čovjek odgovarati i vidjeli je li bio od onih koji su opravdali povjerenje na poklonjene mu darove.

Sloboda, kao najbitnije čovjekovo obilježje, čini mu život dinamičnim, izazovnim, ali s druge strane čini mu život i dramatičnim, punim iskušenja, vječnu borbu dobra i zla, istine i zablude. Čovjek, koračajući kroz polje slobode svaki dan puni svoj sanduk - dobrim ili lošim. I svaki dan isti taj njegov sanduk se zapečati i ne otvara.

Čovjeku se nužno nameće da postavi sve na svoje mjesto, u pravo vrijeme. Sloboda, kao najbitnije čovjekovo obilježje,  treba čovjeka voditi ka potpunoj aktivnosti, kako bi se sve manifestiralo u ljudskom bivstvovanju.

Kako bi što lakše kročili stazama slobode, nužno je precizno planirati i pravilo organizirati taj hod stazama slobode.

Planiranje je i intelektualno zahtjevan proces. Ali čovjek i jeste darovan još jednim velikim darom - razumom. Danas znamo da sve što vrijedi i valja u svijetu, nastalo je kao plod prethodnih vizija i planiranja. Gledanje puno dalje od trenutnog okruženja, od sadašnjosti, od okolnosti u kojima se nalazimo, jeste vizija. Plan ne smije biti kratkoročan, kratkovidan.

Često su težnje, želje, stremljenja i nade glavni pokretači čovjeka. Mnogi kažu nada umire zadnja. Mnogi danas žele u životu postići sve, dosegnuti vrhunac i slavu i tako stići na tron visokog položaja, koji će im omogućiti bogatstvo, moć i ugled. Uvijek postoji nada, ali obično postoje i puste želje.

Svaki čovjek bi želio stići do uspjeha, pa čak i oni koji nisu sebi postavili ciljeve. Ali do uspjeha ne dolaze svi. Do uspjeha nikada neće stići oni koji u svoje zapečaćene sanduke spremaju loše. Do uspjeha nikada neće stići oni koji ne teže uspjehu i koji ne idu utabanim stazama onih koji su iza sebe ostavili rezultate i velike koristi svijetu.

U planiranju i životnoj viziji, čovjek ne smije nikada zapostaviti svoju obitelj. Skladna obitelj je temelj zdravog društva. Nikada nije bilo lako imati skladnu obitelj, izvesti djecu na pravi put, ali sigurno nikada nije bilo teže kao danas.

U planiranju i životnoj viziji, čovjek treba težiti uljepšavati svoje ponašanje. On svoje ponašanje pokazuje i u kući, na ulici, na radnom mjestu.

U planiranju i životnoj viziji, čovjek treba težiti biti najpismeniji i najobrazovaniji, ali ne kupovinom diploma na rate.

Čovjek je biće s rokom trajanja. Možda mu se i neki od planova i ne ostvare, ali to ga ne smije obeshrabriti. Čovjek koji danas nije planirao za sutra, izgubljen je. U naše sutra mora biti ugrađeno naše danas.

Bajka o cvrčku i mravu najslikovitije će nam kazati što je plan i vizija, a što su puste želje. Bajka će nas poučiti, ako već nije, kako uvijek treba biti promišljen i razmišljati o budućnosti.

U poljima blizu jarka, u gustoj travi, živjeli su jedan mrav i jedan cvrčak. Došlo je ljeto. Dok je cvrčak cijeli dan pjevao, mrav je marljivo obilazio polja i sakupljao žito i ječam. Uporno radeći, malo pomalo gomilao je zalihe za zimu. Povremeno bi se cvrčak narugao mravu: “Doista ne razumijem zašto se toliko mučiš, a tako je lijepo uživati na toplom suncu! Hajde odmori malo!” “Bit će vremena za odmor kad dođe zima!” odgovarao je mrav. Stigla je jesen, a potom i zima. Kiša je isprala sa zemlje i najmanje zrno hrane. Nepromišljeni je cvrčak odjednom primijetio kako mu nedostaje hrane, a onda onako smrznut i gladan zakucao je mravu na vrata i plačljivim glasom zavapio: „Molim te, daj mi nešto za pojesti. Vratit ću ti kad dođe ljeto.“ „A što si ti do sada radio?“ upitao je mrav. „Istini za volju, samo sam pjevao…“ odgovorio je cvrčak. „Eto vidiš, ako si gladan snađi se, ako ti je hladno pleši, pa ćeš se ugrijati!“, rekao je kroz smijeh mrav i dodao: „Da si marljivo radio, sada bi i ti imao hrane!“

Jesi li cvrčak ili mrav?