U srijedu u 19 sati započeo je vrlo zanimljiv, lijep i koristan događaj u Slavonskom Brodu i to zahvaljujući Grkokatoličkoj župi Uzvišenja Svetoga Križa, Ukrajinskom kulturno prosvjetnom društvu Ukrajina i Muzeju Brodskog Posavlja (u kojemu se sve i odvilo). Riječ je o otvorenju izložbe Ikona – moje traganje za Bogom, u okviru kojeg je održana i promocija knjige “Ikona Boga nevidljivoga” autora Krunoslava Kolara, pa zatim i predavanje Mire Turković o ikonopisanju (čije ikone su također dijelom izložbe).

S.P.

Doznali smo mnogo o ikonama, o tome koliko bogata tradicija Ukrajinaca počiva upravo na ikonama i ikonopisanju koje je odraz duhovnosti i povezanosti s onostranim. U prostoru Muzeja Brodskog Posavlja izložene neke od najstarijih ikona koje su grkokatolici donijeli iz Galicije u Slavoniju. Puno podataka o samom ikonopisanju uz pomoć žumanjkove emulzije s prirodnim pigmentima, stvaranju ikona saznali smo od Mire Turković. kojoj je ovo prva samostalna izložba. No, kako bismo uistinu shvatili ikone, sve ono što one predstavljaju, njihovu osnovnu funkciju gdje nije naglasak na ljepoti ikone, mogli bismo pročitati sjajno napisanu i vrlo lijepu studiju Krunoslava Kolara - Ikona Boga nevidljivoga. Iako smo o knjizi i ikonama mogli čuti sinoć od samog autora, ova knjiga zahtjeva pomno čitanje i spoznavanje biti ikona. Sadržajna, detaljna, puna ikona na koje se autor referira, knjiga sadrži dva dijela. Prvi dio bavi se teologijom i smislom ikone dok je drugi dio usmjeren na iščitavanje ikone Krista Pantokratora. 

S.P.

Ikona je prema tome poveznica, ali prije svega čovjeka s višim duhovnim i nevidljivim svijetom te je kao materijalni prikaz vezana za platonistički pogled. Riječ ikona dolazi od grčke riječi eikon, a označava sliku, lik, obličje, portret naslikan na nekoj podlozi ili izvezen na platnu. Riječ se izvodi od glagola eiko ili eoika te označava prikazivanje određenoga prototipa, pravljenje sličnosti prototipu. Nakon prvotnog simboličnog prikazivanja Isusa Krista u 5. i 6. stoljeću pojavljuju se prve ikone. Najstarije ikone sačuvane su na Sinaju i u Rimu, međutim postoje legende o bolesnom kralju Abgaru koji je ozdravio zahvaljujući čudotvosrnom Isusovom obrisu lica utisnutog u ručnik, dok se prve ikone Bogorodice pripisuju evanđelistu Luki.

U knjizi se također spominju pojmovi ikonopisa alla latina i alla grecca kako bismo razlikovali realističniji prikaz od klasične ekspresivne ikone bizantskog tipa što se može zahvaliti ikonoklazmu. Ukazano je i na činjenicu kako ikona nije samo predmet gledanja nego i način otkrivanja Boga te kao takva ima svoj kanon. Primjerice izduženo tijelo je znak produhovljenosti, a ne manjkavosti ikonopisanja. Ne zaboravimo osnovnu činjenicu po kojoj ikona svoju vrijednost crpi iz odnosa s onostranim prototipom. Kako bismo shvatili ikonoborce i odnos prema ikonoklazmu kao obliku protivljenja ikoni, autor je koristeći izvore došao do konačnog zaključka: “dakle, Bog se ne protivi prikazivanju nego idolopoklonstvu prikazanomu.”

Kako bi čitatelj knjige, ali i promatrač ikona shvatio čitav kontekst/genezu, krećući od mnoštva ikona koje su čitatelju u knjizi dostupne, autor naglašava datum slavlja osobe prikazane na ikoni (kontekst), povezujući vidljivo sa simboličnim. Zorni opisi zapravo nam omogućuju razumijevanje čitave priče o ikoni dajući joj dimenziju koju zaslužuje jer ikona nije tek umjetničko djelo. 

“Ikona je potrebna čovjeku današnjice jer svojim prikazom razbija naturalističku uvjetovanost i uvodi u sfere nadnaravnoga, oslobađajući i uzdižući duh u neograničena prostranstva.”

Također, upotreba boje nije slučajna jer boje su strogo određene kako bi izrazile duhovni karakter prikazanoga (primjerice, purpurna je boja boja kraljevske i svećeničke odjeće, boja najviših časti, zlatna kao simbol božanske slave, bijela je boja transcendentnosti - predstavlja božanski svijet). 

Drugi dio knjige je vrlo koncizno predstavio lik ikone Krista Pantokreatora. Krečući od od spomenute legende o Abgaru V. “Crni” iz Edese, Veroinikinog rupca, povoja s Isusovog groba, do Pisma iz Lentula, autor otkriva Kristovo lice – lice koje omogućuje odnos s Bogom. Sama ikona se može podijeiti na pet sastavnih dijelova: Kristovo lice, nimbus, desnu ruku koja blagoslivlja, odjeću te knjigu u lijevoj ruci. “Svaki element zasebno kao i u cjelini svjedoči o vjeri u Bogočovjeka”. 

Dakle, znajući i saznajući iz knjige sve ovo, ali još i više o samoj ikoni, možemo se složiti s autorovim zaključkom: bizantska ikona je višedimenzionalni bogoštovni predmet, Ikona Krista je ikona onoga koga želimo gledati. Ikona Krist Pantokratora je “sveopćecrkvena i dio je tradicije crkve kao i pisana riječ.”

Cilj knjige kao i same ikone je približiti Boga čovjeku i čovjeka Bogu. Možda se trebamo upitati i jesmo li svjesni kako ikona može čovjeka uputiti na pravi put Istine, ali samo ako je svjestan vlastitih ograničenja.