MADA nimalo upadljiv, nimalo glasan ili grub te sasvim bez gorčine ili neke druge loše emocije, ali nekako poseban i ponosan, proparao je u srijedu prijepodne valove Radija Brod glas hrabre Brođanke Verice Herceg.

Njezinu priču mnogi sugrađani, posebice mi novinari, itekako dobro znamo. Godinama skrbi o svojoj danas 38-godišnjoj kćeri Aniti koja je, nakon iznenadnog srčanog zastoja zauvijek ostala zarobljenik vlastitog tijela te je stopostotni invalid. 

V. Ružojčić / HRT

Zapanjilo me i šokiralo da ta Majka koja duže od desetljeća nema vlastiti život, nego živi isključivo njegujući svoje dijete 24 sata na dan, mora javno moliti za - lift... za dizalo koje će njezinu voljenu Anitu spustiti u svijet jer sve ove godine ne vidi „ni sunca ni mjeseca”,... živi zarobljena u gradskom stanu.

Poslati upite svim nadležnima - od državne do gradske razine, dati im 15-dnevni zakonski rok za odgovor, analizirati, usporediti, promišljati, pokušati razumjeti, pitati, napisati, objaviti,... bio bi nekakav objektivan novinarski slijed koji bi trebalo pratiti u ovoj priči. No, ja za njega ovaj put nemam ni snage ni volje. Jer jasno je svima da su/smo zakazali svi ako ovakva žena javno mora moliti za pomoć.

Mučnina, nevjerica, ljutnja, ogromna tuga,... - to je ono što sam osjetila slušajući gospođu Vericu kako gradonačelniku Mirku Duspari - „kao roditelj roditelju” - u Gradskih 60 nastoji pojasniti svoj zahtjev. Zar majka koja je već dala sve od sebe mora prolaziti takvo poniženje? Zar mora moliti za milost? U kakvom svijetu živimo?

U borbi koja je nadljudska, u naporima koje je teško preživjeti nekoliko sati, a kamoli ih nositi godinama na svojim leđima, ona još mora brinuti i moliti za svoja prava... za nešto što bi joj sustav nekakvom automatikom trebao ponuditi i osigurati. U Europi 2026. godine!

Ali ne... sustav šuti, ignorira, iscrpljuje, tjera na odustajanje, posramljuje, govori da traže previše, skriva i želi da takvi ljudi zauvijek ostanu iza zidova... nevidljivi, sami sa svojim brigama, isključeni iz društva,... Sustav želi uštedjeti, on zaboravlja i zanemaruje. On računa da će vrijeme odraditi svoje. On ubija ljude poput Verice i Anite.

Anita je tek godinu dana starija od mene. Nekad smo se vjerojatno sretale na ulicama našeg grada. Nekad smo možda „pred isti izlog stale”, a da to danas ni ne znamo. I ja bih se trebala praviti da ona ne postoji? Da njezina patnja nije moj problem... problem ovog grada...

Anita zaslužuje osjetiti na svom licu sunce, kišu i vjetar... zaslužuje uživati u zvucima Glazbenog ljeta... šušuru korza i gradskoj vrevi. Ali njezina majka ne zaslužuje još jedan teret i ne može se za to (iz)boriti sama. 

Ako ne može pomoći Zavod za socijalnu skrb, ako to ne mogu riješiti suvlasnici zgrade u kojoj stanuje, ako Grad nema mehanizme sudjelovati u ugradnji dizala, ako država ima dobre zakone, ali lošu provedbu,... onda ovo treba biti slučaj koji će biti presedan i koji će pokazati kako stvari u praksi trebaju izgledati i funkcionirati. Ne trebaju ponovno pomoći građani čija humanitarna srca grade kuće, kupuju automobile i pomagala, šalju sugrađane na skupe operacije,...

Jer ovo nije samo Anitin problem. Ovo je naš problem. I vrijeme je da se društvo i sustav pobrinu za one najranjivije. Ne smijemo ih izdati i ne smijemo ih napustiti! Ako to učinimo, onda ništa drugo što činimo nije ni važno ni vrijedno. Onda se svatko od nas koji smo dužni skrbiti se za osobe s invaliditetom i teškoćama treba sramiti!

Mediji neumorno prenose takve vapaje. Onaj Marice Mikulić o kojemu smo pisali krajem 2023. godine, ponovio se u travnju ove godine kada su se ona i suprug slomili pod teretom, a sustav ih je ponovno izdao - ne nudeći rješenje koje im zakonski pripada. Ne shvaćamo i dalje da ćemo tonuti sve dublje dok god se ne pobrinemo za one nemoćne i najslabije među nama.

Kopne, venu, hodaju po rubu pa dignu ruku na sebe

Pričali smo sa ženom koju sustav uporno pokušava ubiti