SLAVONSKI BROD - Anamarija je ostala bez oca. Majku nije ni upoznala. Život je provodila u domovima u Osijeku i Vinkovcima. I bila je tužna. Osamljena. Sve dok 9. svibnja ove godine nije došla u Slavonski Brod. Od tada za nju je život dobio neku novu dimenziju. Život koji je do tada vodila bio bi težak i za potpuno zdravu osobu. Anamarija, kao osoba određenim intelektualnim teškoćama, sa svojom se životnom pričom teško nosila. No, čini se kako od prije nekoliko mjeseci suze sve češće zamjenjuje smijeh na licu ove 21-godišnjakinje, koja je odnedavna jedna od 44 osobe koje živi u stambenoj zajednici slavonskobrodskog Centra za inkluzivnu podršku osobama s intelektualnim poteškoćama.

"Nisam očekivala kako ću se zaljubiti, ali eto kod njega mi se sve svidjelo. On je tako dobar prema meni, a ja prema njemu još i bolja."

- Ovdje u Brodu mi je puno bolje nego li je bilo u domovima u Osijeku i Vinkovcima. Tu imam puno više podrške i mogu sa svima razgovarati kad mi bude teško zbog obitelji, Zapravo ovi ljudi ovdje u Inkluziji su moja nova obitelj - kaže Anamarija dok joj osmijeh ne silazi s lica. A razlog smiješku dodatna je sreća u životu ove djevojke. Naime, kada je dolazila u Slavonski Brod nije niti sanjala da će ovdje pronaći toliko toga.

Anamarija i Antun kreću u zajednički život

- U Inkluziji sam upoznala Antuna. Mog dečka. Nisam očekivala kako ću se zaljubiti, ali eto kod njega mi se sve svidjelo. On je tako dobar prema meni, a ja prema njemu još i bolja - smije se Anamarija, govoreći nam kako će uskoro početi živjeti zajedno.

I Antun je osoba s intelektualnim poteškoćama. On ima 25 godina. - Trenutno živim u stanu s cimerima uz nadzor asistentice. Zajedno radimo, čistimo, kuhamo. Sada kad počnem živjeti s Anamarijom pomagat ću joj u svemu pa i u kuhinji. Ipak je ona još mlada, reklo bi se zelena - zadirkujući djevojku govori Antun. Ni njemu osmijeh ne silazi s lica. Ljubav jednog prema drugom ne kriju. Često, kažu, šetaju, odu na kavu, kolače, druže se. Ono što je još bitnije oboje rade. I to u pakirnici "Dobrih žellja", koju je Centar pokrenuo kako bi ljudima poput Anamarije i Antuna pomogli da se socijaliziraju u svim sferama života.

Anamarija i Antun primjer su kako ovi ljudi mogu sve što možemo i mi koji nemamo njihove poteškoće. Njima doduše treba podrška i učenje, ali snagom svoje volje i aktivnostima koje u Centru ulažu u njih i njihove kolege - postižu izuzetan napredak u osobnom razvitku, ali i u socijalizaciji s ljudima iz zajednice.

- Centar za inkluzivnu podršku djeluje na tri polja. Imamo poludnevni boravak u vlastitoj zgradi u koji, iz svojih domova, dolazi 30-ak ljudi. Tu je zatim program stambenih zajednica. U ukupno deset stanova, uz manju ili veću podršku asistentica, žive 44 korisnika. I naš treći projekt je pakirnica Dobrih želja u kojoj naši korisnici rade na pakiranju prehrambenih proizvoda - kratko je kazala Ljilja Brica iz Centra za inkluzivnu  podršku.

Kaže, inkluzija znači živjeti s drugima, biti kao drugi, pripadati. A upravo u tome pomažu svojim korisnicima, koji se vrlo često, nakon završetka predškolskog i osnovnoškolskog programa, u koji dio njih bude uključen, nađu zatvoreni u četiri zida kuća svojih obitelji. Dnevni boravak Centra je mjesto koje predstavlja njihov prvi korak ka samostalnom životu primjerenom njihovim mogućnostima. - Ovdje se s njima ponašamo kao da su kod svoje kuće. Uče spremati, peglati, kuhati, pripremati zimnicu, peremo stakla, održavamo dvorište. To što s njima radimo u boravku svojevrsna je priprema za njihov život u zajednici, kako ne bi završili u institucijama - pojašnjava Brica.

A stambene zajednice dodatni su iskorak na tom putu. U početku, prije desetak godina kada su krenuli s tim projektom, bilo je dosta skeptičnih. I roditelja osoba s teškoćama u razvoju, ali i sustanara u zgradama u kojima se nalaze stambene zajednice. Danas je u razbijanju tih predrasuda napravljen veliki iskorak. Roditelji shvaćaju od kolike je važnosti osamostaliti takvu djecu maksimalno koliko je to moguće, a sustanari ih prihvaćaju onako kako i treba. Kao susjede od kojih ne treba okretati glavu. - Svi naši ljudi imaju asistentice, podršku koja im je potrebna ovisno o njihovim spretnostima, sposobnostima i ograničenjima. Tako od deset stanova imamo tri stana koja imaju 24-satnu podršku, dok smo s drugima u konataktu te im se pomaže ovisno o potrebama. Primjerice ako netko od njih nešto ne zna ili treba nazove nas ili kontaktira putem fjesa, jer oni se znaju itekako dobro služiti društvenim mrežama, i onda asistentice dolaze pružiti im potrebnu pomoć. U slučaju da netko od njih ima temperaturu primjerice, odmah ga prebacujemo u zajednicu sa 24-satnom podrškom asistenta gdje ostaje do ozdravljenja. Sve je zapravo jako dobro osmišljeno. Mi ih prihvaćamo takvima kakvi jesu potičući ih i učeći da do maksimuma iskoriste svoje potencijale za što samostalniji život. A mogu jako puno toga. Mogu zapravo sve što možemo i mi, samo im treba podrška - zaključuje Brica dok su korisnici u Dnevnom boravku zauzeti svako svojim 'poslom'. Neki peru suđe, drugi peglaju, treći slažu kutije, a dio njih igra društvene igre ili priprema ukrase za predstojeće blagdane.

Danijel (38) u boravak iz svoje obitelji dolazi već deset godina. On vježba, trenira kuglanje, slaže kutije. - Dolazim svaki dan. Ovdje imam prijatelje, družimo se i lijepo mi je - kaže nam. Isto govori i Goran, koji kao i Danijel te njihov prijatelj Petar, voli kuglanje. - Osvojio sam prvo mjesto na kuglanju jer sam srušio sve čunjeve. Vježbam tri puta tjedno - ispričao je Petar. Osim kuglanja korisnici centra za inkluzivnu podršku uključeni su i na aerobik, neki treniraju nogomet, uključeni su i u brojne projekte i sajmove te manifestacije. 

Njima je od velike važnosti zaraditi, a ne dobiti 500 kuna

Kako bi proces njihove socijalizacije i integracije prošao što bolje valjalo je osmisliti projekt kojim će im se pružiti mogućnost da osjete kako mogu pridonijeti zajednici i pri tome zaraditi. - Uz podršku otvorenog društva i naše matične udruge iz Zagreba te Grada Slavonskog Broda sagradili smo pakirnicu za pakiranje rasutih proizvoda. Oni su sami dali naziv "Pakrinica dobrih želja" te smo se registrirali kao j.d.o.. Danas tamo radi njih osam do petnaest. S nama surađuju Infintiv, zagrebački Uniks i Boso s kojim smo od Nove godine dogovorili posao pakiranja velikih količina soli. Pri tome ne smijemo zaboraviti spomenuti podršku  Rio paka za koji naši korisnici već godinama slažu papirnu ambalažu za pakiranje. Oni u nama ne vide konkurenciju nego priliku da pruže podršku ljudima kojima je od velike važnosti ne da dobiju 500 kuna nego da ih zarade - kazala je Brica, dodajući kao su kroz sve tri aktivnosti Centra za inkluzivnu podršku napravili više iskoraka.

Osim što se promijenio odnos zajednice prema ljudima s intelektualnim  poteškoćama, ono što je još važnije je da su oni izašli iz svoja četiri zida i postali aktivni članovi društva. Dobili su priliku da se druže, zabavljaju, zaljubljuju, rade. Jednom riječju da žive život što samostalnije. Veliki je to poticaj njima samima, a olakšanje roditeljima i članovima obitelji koji nerijetko brinu što će biti s njihovim najmilijima kada 'oni sklope oči'. "Sada mogu mirno umrijeti, jer znam kako mi dijete neće završiti u instituciji", riječi su jedne majke čije je dijete korisnik programa stambene zajednice. U toj njenoj rečenici sažeto je sve. Sve brige i strahovi obitelji, ali i sve mogućnosti koje ove osobe mogu ostvariti ako im pružimo priliku i pokažemo kako.