SLAVONSKI BROD - Devet štićenika Centra za inkluzivnu podršku Slavonski Brod jučer je, na Svjetski dan Downova sindroma, nosilo čarape različitih boja.

- Objasnili smo im da se u tome krije simbolika trisomije njihovih kromosoma, po čemu su različiti od ostalih ljudi. Naši članovi s Downovim sindromom odrasle su osobe, starije od 21 godinu, a najstariji od njih ima 50 godina. Razlikuju se po stupnju oštećenja te samim tim i mogućnosti vođenja samostalnog života, tako da neki npr. znaju pisati i koristiti se mobilnim aplikacijama dok je nekima potrebna 24-satna pomoć i nadzor. Ni karakterno nisu jednaki, dakle kao i svi mi - ali mi upravo prihvaćamo različitosti - kazala je Liljana Brica, predsjednica Centra, koji ima vrlo zahtjevnu, ali jasno postavljenu zadaću. Ona se ne postiže preko noći, ali rezultati ne izostaju.

- Njihov je život u prosjeku skraćen, ali tu primjećujem napredak u odnosu na ono što smo mi učili na fakultetu. Jedna članica s Downom napustila nas je u 58. godini. Životni vijek produljio se, dakle, i njima, što je vjerojatno posljedica poboljšanja njihova općenitog zdravstvenog i socijalnog stanja, čemu mi kao udruga stalno i težimo. Stalnim radom njihove se motoričke i ostale sposobnosti jačaju. Pritom je svaki napredak velika stvar, recimo, ako nauče sami uzeti i namazati šnitu kruha, a ne da im to, kao prije, mora učiniti asistent. Cilj našega djelovanja jest da oni postanu u što većoj mjeri samostalni. Dvoje od njih nam, na primjer, u Centar dolaze sami.

Jedan od najučinkovitijih načina da se netko počne smatrati punopravnim, korsnim članom zajednice jest njegova radna aktivacija. Mnogi to, međutim, smatraju nespojivim s teškim oboljenjima kao što je Downov sindrom.  

- Već dugi niz godina djeluje naša Pakirnica dobrih želja, a svakodnevno surađujemo i s tvrtkom „Rio-pak“. Pokazalo se da osobe s Downom poslove pakiranja npr. šećera, kave i riže te slaganja kutija, mogu vršiti bez problema. Samo se treba otarasiti predrasuda i pružiti im priliku - zaključila je.

Ako tome dodamo da se članovi ove udrge bave i sportom, druže se u boravku, šetaju, neki i sami kuhaju i sl., ispostavlja se da oni od nas i nisu toliko drugačiji.

- Jučer nam je bila jedna studentica rehabilitacije. Kad je vidjela što sve osobe s Downom rade, što sve mogu, bila je iznenađena. Na fakultetu i iz teorije stvorila je on njima, kako nam je rekla, malo drugačiju sliku. Oni zaista mnogu mnogo toga, naravno, uz određeni nadzor.

Specifičnost je ove slavonskobrodske udruge što svojim štićenicima - ne samo onima s Downom već i s drugim intelektualnimpoteškoćama - u nastojanju da inkluzija bude što potpunija, osigurava stanove za življenje. Među stanarima je i jedna osoba s Downovim sindromom.

- U gradu imamo u najmu ukupno jedanaest stanova. U svakome je u prosjeku četvero naših članova, kojima na raspolaganju, 24 sata dnevno, stoje asistenti i njegovateljice. U početku su drugi stanari bili pomalo rezervirani, često su naše članove optuživali za sve loše, npr. ako netko pravi buku ili baca opuške na nedozvoljena mjesta... Ali s vremenom su se navikli, shvativši da nisu uvijek oni krivi. Mi ih ustalom učimo i kulturi stanovanja. Ako viču, mi kažemo uvijek, zovite policiju, kao i da se radi o bilo kome drugom - bila je izričita ravnateljica.

Istaknula je da unatoč velikom broju stanova i njhovih korisnika (50-ak), a time i troškova, za financijsku stranu priče ne strahuju.

- Troškove stanovanja pokriva Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a pomaže nam i Grad. On nam je npr. ustupio plac u Folnegovićevoj, gdje je danas naš Centar, a pomoć nam pruža i u pisanju projekata, oslobađaju komunalnih naknada i sl. pa smo tim dijelom zadovoljni.