OD dječaka kojemu govorimo da ne plače do muškarca od kojeg očekujemo da otvoreno razgovara o svojim osjećajima dug je put. Kako će naučiti govoriti o onome što osjeća ako smo ga odmalena učili da to treba skrivati?
Studeni je, zahvaljujući inicijativi Movember, mjesec u kojem više govorimo o zdravlju muškaraca. Uz prevenciju raka prostate i testisa, važan dio ove inicijative čine mentalno zdravlje i prevencija samoubojstava. To je prilika da razmislimo o tome koliko očekivanja koja društvo postavlja pred muškarce utječu na njihov odnos prema vlastitim osjećajima, teškoćama i traženju pomoći.
„Nemoj plakati.” „Nisi djevojčica.” „Stisni zube.” „Budi muško.”
Koliko smo puta čuli takve rečenice? Možda smo ih i sami izgovorili, uvjereni da tako dječake učimo da budu snažni i spremni za život. Međutim, dijete iz takvih poruka može naučiti da je pokazivanje tuge nepoželjno, da strah treba sakriti i da je traženje utjehe znak slabosti. Godinama poslije od tog istog dječaka očekujemo da bude partner koji razgovara, otac koji razumije osjećaje svoje djece i muškarac koji zna prepoznati kada mu je potrebna pomoć. Pritom često zaboravljamo da se i prepoznavanje i izražavanje osjećaja uči, ponajprije kroz odnose s ljudima koji su nam važni. Kroz dugogodišnji profesionalni rad, a danas i kroz individualni rad u vlastitoj praksi, često se susrećem s time koliko nas poruke usvojene u djetinjstvu mogu pratiti kroz život. One najčešće nisu izgovorene s lošom namjerom. Roditelji uglavnom žele pripremiti svoju djecu za život, zaštititi ih od razočaranja i naučiti da se mogu nositi s teškoćama. No neke od tih poruka s vremenom postanu unutarnja pravila koja više ni ne preispitujemo. Jedno od njih je uvjerenje da uvijek moramo biti jaki, da ne smijemo posustati i da svoje probleme trebamo rješavati sami.
U razgovorima s ljudima posebno mi je važno razumjeti što stoji iza onoga što govore, ali i iza onoga što prešućuju. Ponekad je osobi lakše govoriti o nesanici, napetosti ili problemima na poslu nego priznati da je tužna, usamljena ili uplašena. Nije uvijek riječ o tome da netko ne želi govoriti o osjećajima. Možda ih teško prepoznaje, ne pronalazi riječi kojima bi ih opisao ili se boji kako će drugi reagirati.
Muškarci se, baš kao i žene, suočavaju s partnerskim krizama, gubicima, roditeljskim brigama, bolestima, nezaposlenošću i promjenama koje donosi starenje. Gubitak posla može posebno teško pogoditi muškarca koji je godinama vlastitu vrijednost povezivao s time koliko pridonosi obitelji. Otac koji nastoji biti prisutan u životu svoje djece može biti iscrpljen, a da to nikome ne pokazuje. Netko tko izvana djeluje smireno i uspješno može se istodobno osjećati nesigurno, usamljeno ili preopterećeno.
Ako je muškarac odrastao uz uvjerenje da vrijedi onoliko koliko može izdržati, priznati da više ne može za njega može značiti mnogo više od običnog razgovora o problemu. Može značiti suočavanje s vlastitim osjećajem neuspjeha ili strahom da će u očima drugih izgubiti poštovanje.
Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na to da društvene norme povezane s muškom samostalnošću, emocionalnom suzdržanošću i samokontrolom mogu predstavljati prepreku traženju pomoći. Naravno, nisu svi muškarci isti. Mnogi otvoreno razgovaraju o svojim osjećajima, imaju razvijene načine suočavanja sa stresom i pravodobno traže podršku. Ipak, važno je razumjeti zašto nekima od njih to predstavlja velik izazov. Mentalne teškoće ne moraju se uvijek očitovati kroz tugu ili povlačenje. Kod nekih ljudi u prvi plan dolaze razdražljivost, nesanica, stalna napetost, gubitak interesa za aktivnosti koje su ih prije veselile ili povećana uporaba alkohola. Takve promjene ne znače nužno da osoba ima mentalni poremećaj, ali mogu biti znak da se suočava s teškoćama koje zaslužuju pažnju.
U svojem radu susrećem se s ljudima koji dugo pokušavaju sami izaći na kraj s onime što ih muči. Ponekad razgovor započinje sasvim jednostavno: „Loše spavam”, „Sve me živcira” ili „Nemam više volje.” Tek kroz razgovor počinje se otvarati ono o čemu je osobi bilo teško govoriti. Upravo zato smatram važnim ne donositi zaključke prebrzo i ne očekivati da će svatko odmah znati objasniti što mu se događa.
Posebno zabrinjavaju podatci o samoubojstvima. Prema preliminarnim podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, tijekom 2025. godine u Hrvatskoj su od samoubojstva umrle 494 osobe, među kojima 405 muškaraca i 89 žena. Muškarci su, dakle, činili više od četiri petine umrlih od samoubojstva u toj godini. Ovi podatci pokazuju koliko je važno ozbiljno pristupiti mentalnom zdravlju muškaraca. Samoubojstvo je složena pojava na koju utječu brojni osobni, zdravstveni i društveni čimbenici. Bilo bi pogrešno zaključiti da se samoubojstva među muškarcima mogu objasniti isključivo potiskivanjem osjećaja. Međutim, ako netko zbog srama, straha od osude ili uvjerenja da sve mora riješiti sam odgađa traženje pomoći, time može ostati bez podrške upravo onda kada mu je najpotrebnija.
Zato je važno govoriti i o našoj odgovornosti u svakodnevnim odnosima. Kada primijetimo da se netko promijenio, da se povlači, sve češće poseže za alkoholom ili govori da više ne vidi izlaz iz svojih problema, nemojmo to olako pripisivati karakteru, umoru ili prolaznoj fazi. Ponekad je važno jednostavno pitati kako je i biti spreman čuti odgovor koji možda nije ugodan.
Ne moramo uvijek imati savjet ni rješenje. Važno je da osoba osjeti kako može govoriti bez straha od ismijavanja ili osuđivanja. Kada teškoće traju ili ozbiljno narušavaju svakodnevno funkcioniranje, potrebno je potaknuti traženje stručne pomoći. Misli o samoubojstvu uvijek treba shvatiti ozbiljno i bez odgađanja potražiti odgovarajuću pomoć.
Ipak, vjerujem da promjena ne počinje tek onda kada se pojave ozbiljne teškoće. Ona počinje mnogo ranije, u obitelji, odgoju i načinu na koji razgovaramo s djecom.
Dječaku koji plače ne treba poruka da se ponaša kao djevojčica. Treba mu odrasla osoba koja će mu pomoći razumjeti što osjeća. Dječaka koji se boji nećemo učiniti hrabrijim ako mu govorimo da strah nije dopušten. Možemo ga naučiti da se sa strahom može nositi. Jednako je važno naučiti ga da ljutnja nije opravdanje za povređivanje drugih i da traženje podrške ne umanjuje njegovu vrijednost.
To ne znači odgajati djecu bez granica ili ih štititi od svake neugode. Naprotiv, emocionalna zrelost uključuje sposobnost podnošenja frustracije, preuzimanja odgovornosti i suočavanja s teškoćama. Ali uključuje i sposobnost da prepoznamo vlastite granice te da znamo kada nam je potrebna pomoć.
Radeći kao terapeutkinja naučila sam koliko ljudi mogu dugo živjeti s uvjerenjem da moraju izdržati, čak i onda kada ih takav način života iscrpljuje. Kod nekih muškaraca to je uvjerenje posebno snažno jer su odrastali uz očekivanje da njihove potrebe trebaju biti na posljednjem mjestu. Voljela bih da o mentalnom zdravlju muškaraca ne govorimo samo tijekom studenoga. Da se tom temom bavimo i onda kada nema posebnih kampanja, obljetnica i javnozdravstvenih poruka. U našim obiteljima, partnerskim odnosima, na radnim mjestima i u svakodnevnim razgovorima.
Muškarac nije samo onaj koji treba osigurati, zaštititi, riješiti problem i ostati pribran. On je i čovjek koji može biti umoran, nesiguran, zabrinut ili uplašen. Njegove potrebe nisu manje važne zato što je muškarac.
Vrijeme je da poruci „budi muško” prestanemo pridavati značenje „šuti i izdrži”.
Jer nitko ne bi trebao dokazivati svoju snagu time koliko dugo može patiti u tišini.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). (2020.). Mental Health, Men and Culture.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ). (2026.). Samoubojstva u Hrvatskoj, 2026.
National Institute of Mental Health (NIMH). Men and Mental Health.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -