Posljednjih mjeseci gotovo da nema tjedna bez vijesti koja nas ne potrese i ostavi u šoku. U Slavonskom Brodu maloljetnik brutalno pretuče 31-godišnjeg muškarca. Nedavno je javnost potresao i slučaj mačića Gustava, kojem su, prema navodima udruge koja ga je preuzela, djeca nanijela teške ozljede. Čitamo i o sve brutalnijem vršnjačkom nasilju, o tučnjavama koje se snimaju mobitelima i dijele na društvenim mrežama, kao da nečija patnja postaje sadržaj za zabavu.

Istovremeno, stručnjaci upozoravaju na opasne internetske zajednice poput međunarodne mreže poznate pod nazivom 764, koje ciljano pronalaze emocionalno ranjivu djecu i adolescente. Ne nude im prijateljstvo. Nude im privid pripadnosti, a zatim manipulaciju, ucjene i poticanje na sve ekstremnija ponašanja. Svaka od tih vijesti izazove isti osjećaj,  šok, tugu i nevjericu. I isto pitanje. Kako je moguće da dijete učini nešto ovakvo?

Kao terapeutkinja, ne želim tražiti opravdanje za nasilje. Za nasilje opravdanja nema. Ali želim razumjeti njegove korijene. Jer ako razumijemo kako ono nastaje, imamo veću šansu spriječiti da se ponovi. Možda zato danas nije najvažnije pitanje što nije u redu s tom djecom, nego što se događa s našom djecom.

Ne vjerujem da su današnja djeca lošija od generacija prije njih. Vjerujem da odrastaju u svijetu koji je postao brži, glasniji i usamljeniji. Nikada nisu bila toliko povezana s drugima, a istovremeno toliko usamljena. Nikada nisu imala više sadržaja, a manje razgovora. Nikada nisu imala više pratitelja, a manje ljudi uz koje mogu biti ono što jesu.

Kroz svoj rad susretala sam djecu i mlade koji nisu tražili savršene roditelje, skupe poklone ili najnoviji mobitel. Tražili su da ih netko čuje. Da ih netko vidi. Da osjete kako nekome pripadaju. A upravo je pripadanje jedna od temeljnih ljudskih potreba.

Kada dijete ne pronađe osjećaj pripadnosti u obitelji, školi ili zdravom okruženju, počet će ga tražiti negdje drugdje. Nekada je to bilo društvo iz naselja, danas to može biti potpuno nepoznata osoba s druge strane ekrana ili internetska zajednica koja će vrlo brzo prepoznati njegovu usamljenost i pretvoriti je u sredstvo manipulacije.

No bilo bi pogrešno za sve okriviti internet. Internet nije odgojio dijete. Algoritmi nisu naučili dijete kako se nositi s ljutnjom. Društvene mreže nisu zamijenile zagrljaj, one samo popunjavaju prazninu kada odnosa nema dovoljno. Posebno me zabrinjava što nasilje više nije samo čin. Nasilje je postalo predstava. Ono se snima, objavljuje, komentira...dijeli. Kao da više nije dovoljno nekoga povrijediti. Potrebno je imati i publiku. A kada broj pregleda postane važniji od tuđe boli, tada više ne govorimo samo o problemu djece. Govorimo o problemu društva.

Slučaj mačića Gustava posebno je potresao mnoge ljude. I s razlogom. Mučenje životinje nije "dječja nepodopština" niti nešto što treba relativizirati riječima "to su samo djeca". Takvo ponašanje zahtijeva ozbiljnu reakciju odraslih. Naravno, jedan događaj ne određuje cijeli život nekog djeteta i ne znači da će ono nužno postati nasilna odrasla osoba. Ali jest upozorenje da dijete treba pomoć, jasne granice i razumijevanje onoga što stoji iza takvog ponašanja. Jer djeca ne postaju empatična sama od sebe. Empatija se razvija. Razvija se u odnosu. Kada dijete vidi da ga netko sluša. Kada nauči imenovati svoje emocije. Kada doživi da ga netko razumije. Kada vidi odrasle koji poštuju jedni druge. Kada postoje granice koje nisu izraz moći, nego brige. Odgoj nije samo naučiti dijete što smije, a što ne smije. Odgoj je pomoći mu razviti savjest. Naučiti ga da iza svakog čovjeka, svake životinje i svakog bića postoji osjećaj i da snaga nije u tome da nekoga poniziš. Snaga je u tome da znaš stati.

Roditeljstvo danas zahtjevnije je nego ikada prije. Nemoguće je pratiti svaki video koji dijete pogleda. Nemoguće je znati svaki razgovor koji vodi na internetu. Međutim, moguće je izgraditi odnos u kojem će dijete poželjeti doći i reći: "Mama, tata... bojim se...usamljen sam...teško mi je..."  To je najveća zaštita. Ne aplikacija, ne zabrana, ne oduzimanje mobitela. Odnos. Važno je stvoriti odnos. Djeca danas nisu gladna informacija. Gladna su bliskosti. Gladna su vremena. Gladna su razgovora. Gladna su osjećaja da nekome pripadaju. Upravo zato najveća prevencija nasilja ne počinje tek kada se dogodi tragedija. Počinje puno ranije. Počinje u obitelji. U zajedničkom ručku bez mobitela. U pitanju: "Kako si stvarno?" U roditelju koji zna saslušati prije nego što osudi ili kažnjava. U učitelju koji primijeti dijete koje se povlači. U treneru koji uči poštovanju, a ne samo pobjedi. U društvu koje će jednaku važnost dati emocionalnoj pismenosti kao i školskom uspjehu.

Na kraju, nije najvažnije pitanje: "Što nije u redu s tom djecom?"  Važnije je pitati: "Što možemo učiniti da manje djece odrasta bez osjećaja da vrijede, da pripadaju i da ih netko istinski vidi?" Jer svako dijete koje odrasta uz bliskost, podršku, jasne granice i osjećaj pripadnosti ima mnogo veću šansu izrasti u odraslu osobu koja neće svoju bol liječiti tuđom patnjom. Upravo zato najveća odgovornost nije samo odgojiti uspješno dijete. Nego odgojiti dijete koje zna voljeti, suosjećati i prepoznati bol drugoga. 

Jer društvo se ne mijenja tek kada strože kažnjavamo nasilje. Mijenja se onda kada odgajamo djecu koja ga ne žele počiniti.