DOK svi očekuju da ćemo biti sretni, opušteni i puni energije, mnogi se upravo ljeti prvi put suoče sa samoćom, iscrpljenošću, tugom ili pitanjima od kojih su mjesecima bježali.

Dok gledamo fotografije s putovanja, lako zaboravimo da gledamo samo jedan kadar nečijeg života. Ne vidimo tišinu nakon fotografije. Ne vidimo bračne krize koje su na nekoliko dana zamijenjene osmijehom. Ne vidimo osobu koja se smije na plaži, a navečer plače u hotelskoj sobi.

Društvene mreže ovih dana izgledaju kao razglednice iz raja.. more, zalasci sunca, putovanja, obiteljska druženja, nasmijana lica… u mojoj terapijskoj sobi ljeto često ima sasvim drugačije lice. Posljednjih tjedana gotovo da nema dana, a da netko ne izgovori neku od ovih rečenica:

„Ne razumijem što mi je. Trebala bih biti sretna.”… „Svi negdje putuju, a ja se osjećam prazno.”… „Na godišnjem sam, a nikako se ne mogu odmoriti.”

I svaki put pomislim isto. Možda problem nije nastao ovo ljeto. Možda ga je ljeto samo učinilo vidljivim. Ljeto ima jednu zanimljivu osobinu. Ono uspori život. Posao stane... sastanci nestanu… škole su zatvorene… telefon manje zvoni. Više je vremena. Više tišine. A kada se utiša vanjska buka, često prvi put jasno čujemo onu unutarnju.

Kao terapeutkinja, svake godine iznova promatram kako upravo ljeto kod mnogih ljudi otvori pitanja koja su mjesecima bila potisnuta. Ne zato što su se odjednom pojavila. Nego zato što više nema dovoljno distrakcija da ih zadrže ispod površine.

Važno mi je zastati i razdvojiti dva pojma koja često brkamo - samoću i usamljenost.

Samoća može biti dar. Može biti jutarnja kava na terasi. Šetnja uz more. Knjiga u hladu bora. Sat vremena bez mobitela. Bez obveza. Bez razgovora. Mislim da je sposobnost biti sam sa sobom, a pritom osjećati mir, znak unutarnje stabilnosti. Svima nam je potrebna zdrava samoća. U njoj se odmaramo od svijeta i ponovno susrećemo sa sobom.

Usamljenost je nešto sasvim drugo. Ona boli i nema puno veze s tim koliko je ljudi oko nas. U terapiji susrećem ljude koji nisu sami, a duboko su usamljeni. Ljude koji žive u braku, a osjećaju da ih partner odavno više ne vidi. Roditelje koji su cijeli život živjeli za djecu, a kada su djeca odrasla i otišla svojim putem, prvi put ostali sami sa sobom. Mlade ljude koji imaju stotine pratitelja na društvenim mrežama, a nemaju jednu osobu koju bi nazvali kada im je teško. I svaki put iznova shvatim da čovjeka ne boli nedostatak ljudi. Boli ga nedostatak povezanosti. Ljeto to često pojača. Dok gledamo fotografije s putovanja, lako zaboravimo da gledamo samo jedan kadar nečijeg života. Ne vidimo tišinu nakon fotografije. Ne vidimo bračne krize koje su na nekoliko dana zamijenjene osmijehom. Ne vidimo osobu koja se smije na plaži, a navečer plače u hotelskoj sobi. Ne vidimo roditelje koji se tijekom godišnjeg odmora prvi put suoče s činjenicom da već dugo ne razgovaraju jedno s drugim.

Ne vidimo mladu djevojku koja kaže da joj je ljeto najteže doba godine jer se tada osjeća kao da svi nekamo pripadaju, osim nje. Ne vidimo muškarca koji je nakon smrti supruge prvi put otišao na more i shvatio da pogled na zalazak sunca više nije isti kada ga nemaš s kim podijeliti. Ne vidimo ženu koja je godinama planirala obiteljska ljetovanja, a nakon razvoda ne zna što učiniti s prvim slobodnim kolovozom. To su priče koje rijetko završavaju na društvenim mrežama. Ali često završe u terapijskoj sobi. I zato kada ljudi kažu da ih boli samoća, često ih pitam: "Što vam zapravo najviše nedostaje?" Odgovor gotovo nikada nije: "Više ljudi." Češće čujem: "Netko tko će me razumjeti." "Netko pred kim ne moram biti jak." "Netko s kim mogu šutjeti." "Netko kome ne moram objašnjavati zašto mi je danas teško."

Mislim da je upravo u tome razlika. Usamljenost nije odsutnost ljudi. Usamljenost je odsutnost odnosa u kojem se osjećamo sigurno. Odnosa u kojem možemo biti autentični. U kojem ne moramo glumiti da smo dobro samo zato što je ljeto. S godinama sam shvatila da mnogi ljudi tijekom cijelog života vrlo uspješno glume. Glume da mogu sami. Da ih ništa ne boli. Da su dobro. Da im ništa ne nedostaje. I onda dođe godišnji odmor. I više nema posla iza kojeg se mogu sakriti. Nema užurbanosti. Nema rasporeda. Ostane samo pitanje koje je možda godinama čekalo da bude postavljeno:

Kako sam ja zapravo?

Ne vjerujem da je svrha ljeta imati savršene fotografije. Vjerujem da je njegova najveća vrijednost upravo u tome što nas ponekad zaustavi dovoljno dugo da ponovno čujemo sebe. Nekada će ono donijeti odmor. Nekada će donijeti spoznaju da smo umorni. Nekada će nas podsjetiti koliko nam nedostaje bliskosti. A nekada će biti prvi trenutak u kojem ćemo sebi priznati da više ne želimo živjeti površno.

Ako ti ovo ljeto nije lako, želim ti reći da s tobom nije nešto pogrešno. Možda si samo dovoljno usporio/la da napokon osjetiš ono što si cijele godine nosio/la u sebi. Nemoj bježati od toga. Pokušaj se zapitati što ti ta praznina pokušava reći. Što ti nedostaje? Kakav odnos želiš graditi? S drugima, ali i sa sobom. Jer nakon svih godina provedenih uz ljude koji su mi poklonili svoje povjerenje, u jedno vjerujem više nego ikada. Ljeto ne otkriva samo kamo putujemo. Ponekad nam pokaže koliko smo daleko otišli od sebe. A upravo taj susret sa sobom, koliko god bio težak, može biti početak jednog iskrenijeg, povezanijeg i mirnijeg života.

Želim vam ljeto u kojem se nećete samo odmoriti od obveza. Želim vam ljeto u kojem ćete se ponovno susresti sa sobom i biti ok s tim.