Tamara Brezičević, dipl. soc. radnica, edukantica psihoterapije, specijalizantica TA, ovaj put za PlusPortal piše o Majčinom danu bez filtera. U nastavku donosimo jednu drukčiju priču od one o savršenim majkama koja se danas nalazi na brojnim čestitkama i svim mamama čestitamo njihov dan.
SVAKE godine uoči Majčinog dana pojavljuju se iste slike. Tople, dirljive, gotovo savršene. Majka kao simbol ljubavi, snage i požrtvovnosti. I to je istina. Ali u tim slikama često nema stvarnih majki.
Na Majčin dan ne treba nam još jedan hvalospjev o „superženama“ i savršenim majkama. Treba nam više razumijevanja za majke koje su umorne. Za žene koje se tek traže u majčinstvu. I za one koje u drugoj polovici života ponovno traže sebe.
Nema onih koje su umorne i iscrpljene. Koje sumnjaju. Koje se ponekad osjećaju izgubljeno u ulozi koju vole, ali je tek uče živjeti. Možda je baš zato Majčin dan prilika da govorimo drugačije. Ne o savršenim majkama. Nego o stvarnim ženama. Jer majčinstvo nije samo savršeni sklad koji se prikazuje na Facebooku ili Instagramu. Nije samo šetnja s bebom kroz park. Majčinstvo je neprospavana noć. Sumnja u sebe. Pitanje radiš li dobro, čak i kad daješ sve od sebe. To je i strah, hoćeš li prepoznati potrebe svog djeteta. Hoće li ono što daješ biti dovoljno.
I ponekad, to je osjećaj da si istovremeno potpuno posvećena i potpuno iscrpljena. Majčinstvo je jedno od najdubljih preslagivanja identiteta koje žena može doživjeti.
Željka Gavranović / PlusPortal
U prvim mjesecima majčinstva mnoge žene ne trebaju savjete kako biti
„bolje majke
“. Trebaju prostor da kažu kako im je teško. Trebaju podršku. Trebaju drugu ženu koja će reći: normalno je da se ponekad osjećaš izgubljeno. Normalno je da ti treba pomoć.
I sve više žena to danas i izgovara, ali često okolina ne odgovara na taj poziv. Okolina je navikla da majke sve mogu i moraju.
Ponekad mi se mlade majke nakon što sjednu prvo ispričavaju što ne mogu zaustaviti suze. Kao da su umor i težina koju su donijele nešto pogrešno. One vole svoju djecu, a iznutra nose puno straha i sumnje. Stalno se pitaju jesu li dovoljno dobre?
U terapiji susrećem i njihove majke. Žene koje prvi put ozbiljnije zastaju. Koje počinju slušati sebe. Koje pokušavaju razumjeti gdje su sada, nakon godina u kojima su bile okrenute drugima.
I tu se, često tiho, susreću dvije stvarnosti. Jedna koja prvi put govori. I druga koja je dugo šutjela. I dok se te dvije stvarnosti susreću, postoji još jedan sloj koji ih obje dotiče. Svijet u kojem živimo stalno nudi slike koje nemaju puno veze sa stvarnošću. Na ekranima su majke nasmijane, odmorne, uređene.
Tijela koja se „vrate“ nakon poroda, gotovo preko noći. Život koji izgleda skladno, lagano, pod kontrolom.
I mlade majke to gledaju, često umorne, neispavane, pune pitanja pa se uspoređuju s nečim što zapravo nije stvarno.
To gledaju i njihove majke. Žene koje ulaze u drugo životno razdoblje, dok ih iste te slike podsjećaju na mladost koja se više ne može i ne treba vratiti. I jedne i druge, svaka na svoj način, mogu se naći u usporedbi koja ne vodi nikamo, osim u osjećaj da nisu dovoljno dobre. A stvarnost je puno jednostavnija i puno stvarnija. Tijela se mijenjaju. Energija dolazi i odlazi. Majčinstvo iscrpljuje. Godine ostavljaju trag. I ništa od toga nije pogrešno.
Za razliku od generacija koje su učene da moraju izdržati same, današnje majke sve više pokušavaju živjeti drugačije. Uče da ne moraju biti jake po svaku cijenu. Da traženje pomoći nije slabost, nego odnos. U tome se događa tiha, ali važna promjena.
Dok se mlade žene prilagođavaju majčinstvu, njihove majke ulaze u razdoblje koje nosi jednako snažne unutarnje pomake. Fizičke promjene postaju vidljive i neizbježne. Uloge se mijenjaju. Odnosi postaju drugačiji. I često se po prvi put pojavi pitanje koje nije usmjereno prema drugima, nego prema sebi: tko sam ja, osim uloge majke? U tom paralelnom procesu događa se nešto važno. Dok jedna žena tek postaje majka, druga pokušava ponovno biti više žena. Jedna uči kako brinuti za novo biće. Druga uči kako ponovno brinuti za sebe.
Dvije generacije žena. Dva procesa. Često pod istim krovom, ali s različitim unutarnjim svjetovima.
I upravo u tom susretu mijenja se ono što se prenosi dalje. Jer mnoge današnje majke pokušavaju napraviti pomak. Odgajati bez perfekcionizma. Voljeti bez stalnog odricanja od sebe. Tražiti podršku umjesto šutjeti. Postavljati granice bez krivnje. Možda se najveća promjena među generacijama ne događa u onome što govorimo djeci.
Nego u onome što si prvi put dopuštamo kao žene. Ne u ideji da majka mora sve.
Nego u mogućnosti da smije trebati. Da smije stati. Da smije ne znati. Da smije biti i snažna i umorna, u isto vrijeme.
Na Majčin dan ne treba nam još jedan hvalospjev o „superženama“ i savršenim majkama. Treba nam više razumijevanja za majke koje su umorne. Za žene koje se tek traže u majčinstvu. I za one koje u drugoj polovici života ponovno traže sebe.
Jer majčinstvo nije samo ljubav. Ono je i rast. Ponekad težak. Ponekad zbunjujuć. Uvijek duboko ljudski. I majke nisu heroine zato što nikad ne posustanu, nego zato što, usprkos svemu, ostaju tu, uz dijete, uz sebe, u onome što grade. I to je dovoljno.
Majčinstvo nije najlakša uloga, ali je najljepša. Sretan Majčin dan!
