U malokojoj profesiji se radi kao u novinarstvu, a da je taj rad manje cijenjen i manje plaćen. Dakako, govorim o onim novinarima koji taj posao odnosno poziv žive, a ne 'odrađuju' do mirovine. Istovremeno, malokoga se u ovom društvu toliko pljuje kao novinare, proziva ih se beskorisnima, glupima, nadobudnima,... a ipak se gotovo ništa (ozbiljnije) ne može riješiti bez novinarske intervencije - u maloj ili velikoj priči, na nižoj ili višoj razini, u lokalnoj sredini ili na nacionalnom nivou. Zbog novinara iza rešetaka završavaju oni koji bi inače i dalje glumili da su veći od drugih, zbog pisanja i izvještavanja u ropotarnicu povijesti odlaze nesposobni premijeri i ministri, zbog reportaža uspijevaju humanitarne akcije i ljudi dobivaju priliku za novi život. 

Nedavni smrtni slučaj u obitelji, pokazao mi je koliko ljudi prema novinarima mogu biti bešćutni i koliko imaju osjećaj da ih posjeduju odnosno da su novinari dužni nešto odraditi za njih osobno. Koji sat nakon loše i tužne vijesti - stiže prvi poziv. Uzrujana Brođanka hitno me zove zbog prometnog problema. Ignorira moj tužni glas i moleće 'Imala sam smrtni slučaj, gospođo!', mada sam njezinog sina nekoliko trenutaka prije šutke u cijelosti saslušala i obećala doći čim prije. Hladno i živčano me pita ta gospođa: 'A koliko će TO trajati?'. Šutim - kao rijetko kad. Jer, ne razumijem što pita. Koliko ću tugovati? Po završetku razgovora odlučuje iskoristiti privilegiju malog grada pa naziva meni bliske osobe da propita postoji li smrtni slučaj i tko je to meni umro.

Ubrzo - stiže drugi poziv. Također odmah tražim razumijevanje zbog smrtnog slučaja i dobivam - A tko vam je umro? Baka? A dobro... Nek' ide po redu.'. Ne osjećam potrebu za pravdanjem, sugovornik je ovaj put ipak pristojniji pa pristaje na - 'Čujemo se u ponedjeljak!'.

U svakom slučaju, ne pišem ovo radi samosažaljevanja niti potrage za odobravanjem nego kao podsjetnik i nešto za 'boostanje' profesionalnog samopouzdanja u teškim vremenima.

Ilustracija. Foto: Ž.G./PLUS

Sjetit ću se ovog kad mi sljedeći put netko kaže da novinari nemaju pravo na novac poreznih obveznika... da se financiraju iz privatnih kasa, a ne iz županijskih, gradskih i općinskih proračuna.

Istovremeno, ti komentatori i mrzitelji od 2016. godine vjeruju Andreju Plenkoviću i ne traže od njega da prekine svoj privatni život (mada ga plaćaju 3300 eura mjesečno neto) kako bi došao na mjesto tragedije i izrazio sućut obiteljima trojice mornara.

Na rokovniku koji mi je poklonio HND uz nagradu za najbolju lokalnu novinarku u Hrvatskoj (kategorija - internetsko novinarstvo), poetično stoji 'Novinarstvo je javno dobro!'. Pa nek' je novinarstvo... ali nisam ja.