DESETOG dana listopada obilježavamo Svjetski dan mentalnog zdravlja. To je prilika da govorimo mentalnim teškoćama, dostupnosti adekvatne pomoći i načinu na koji se kao društvo odnosimo prema ljudima kojima je teško.

Ovogodišnja tema „Lived Experiences Heard: Real Voices, Real Change”, koju bismo na hrvatskom mogli prenijeti kao „Uvažimo iskustva ljudi: stvarni glasovi, stvarne promjene”, u središte stavlja upravo ljude koji žive ili su živjeli s teškoćama mentalnog zdravlja.

I zapravo nas pita nešto vrlo jednostavno. Kada nam netko kaže kako mu je, slušamo li ga zaista? Puno govorimo o tome da ljudi trebaju potražiti pomoć. Govorimo im da ne šute, da razgovaraju, da se nekome povjere. I dobro je da o tome govorimo. Ali puno rjeđe govorimo o tome što se događa kada se netko napokon odvaži progovoriti. Jer nije lako reći: „Nije mi dobro.” Pogotovo kada izvana izgleda kao da je sve u redu.

Netko svakoga jutra ustane, ode na posao, brine o djeci, odgovara na poruke, smije se, obavlja sve što treba. Ljudi oko njega možda uopće ne vide koliko ga sve to košta. A onda jednom kaže: „Ne mogu više ovako.” I čuje: „Ali tebi sve tako dobro ide.” Ta je rečenica možda izgovorena iz najbolje namjere. Možda želimo ohrabriti osobu, podsjetiti je na sve što ima i na sve što uspijeva. Ali ona tada, umjesto da jednostavno smije biti loše, počinje objašnjavati zašto joj je loše. Gotovo dokazivati vlastitu iscrpljenost. Isto radimo kada na strah kažemo: „Nemaš se čega bojati.” Na tugu: „Moraš misliti pozitivno.” Na iscrpljenost: „Svi smo umorni.” Ne radimo to zato što nam nije stalo. Upravo suprotno. Teško nam je gledati nekoga do koga nam je stalo kako pati pa želimo što prije pomoći. Pronaći rješenje. Reći nešto što će ga umiriti.

Ponekad pomoć počinje upravo time da ne pokušamo odmah popraviti ono što čujemo. Da ostanemo. Da pitamo: „Kako ti je zapravo?” I da budemo spremni čuti odgovor.

U svom radu  s klijentima često razmišljam upravo o tome koliko je važno da čovjeka ne svedemo na njegov problem, simptom ili dijagnozu. Dijagnoza može biti važna. Može pomoći da razumijemo što se događa i pronađemo odgovarajući oblik pomoći. Nekome donese i olakšanje jer ono što proživljava napokon dobije ime. Ali čovjek nikada nije samo dijagnoza. Iza nje postoji cijeli život. Postoje odnosi, djeca, partneri, roditelji, posao, novac, gubici, razočaranja, strahovi. Postoje stvari koje osoba voli, ljudi koji su joj važni, ono u čemu je dobra i ono čemu se još uvijek nada. Zato mi je uz pitanje „Što vas muči?” jednako važno pitanje: „Što vam je važno?” Jer odgovori znaju biti vrlo jednostavni. „Želim ponovno otići na posao bez straha.” „Želim imati energije za svoju djecu.” „Želim prespavati cijelu noć.” „Želim prestati stalno misliti da će se nešto loše dogoditi.” „Želim ponovno biti ja.” Upravo u tim odgovorima često se nalazi ono prema čemu zapravo idemo. Nije uvijek cilj da čovjek više nikada ne osjeti strah, tugu ili nesigurnost. To nije ni realno. Važno je da ponovno može živjeti svoj život, biti u odnosima, donositi odluke, postaviti granicu, otići nekamo bez straha, nešto željeti i nečemu se ponovno radovati. Jednako mi je važno da osoba koja sjedi preko puta mene može reći: „Ovo mi ne pomaže.” Ili: „Niste me razumjeli.” Ili: „Ja to sada ne mogu.” To nisu lake rečenice ni za osobu koja ih izgovara ni uvijek za stručnjaka koji ih čuje. Ali upravo tu počinje pravi odnos. Stručnjak može imati znanje, iskustvo, metode i procjenu. Ali postoji nešto što ne može znati bolje od osobe koja sjedi preko puta njega, kako je biti ona. Kako izgleda njezino jutro. Čega se boji kada navečer ostane sama sa svojim mislima. Koliko snage ima. Što može, a što trenutačno ne može.

Možemo napraviti odličan plan, ali ako ga čovjek u svom stvarnom životu ne može provesti, onda taj plan za njega nije dobar. Nekome termin ne odgovara zbog posla. Nekome je pomoć financijski nedostupna. Netko nema podršku kod kuće. Netko još nije spreman napraviti korak za koji nama izvana izgleda da bi ga „trebao” napraviti. To ne znači nužno da osoba ne želi promjenu. Možda samo trebamo još malo slušati i biti tu.

I tu ovogodišnja tema Svjetskog dana mentalnog zdravlja postaje puno šira od odnosa između osobe i stručnjaka. Jer nije dovoljno ljudima reći: „Govorite.” Pitanje je što ćemo napraviti kada progovore. Možemo nekoga pozvati na konferenciju, dati mu mikrofon, zahvaliti mu što je podijelio svoju priču i reći koliko je bio hrabar. A onda sutradan nastaviti sve po starom. Tada smo ga čuli, ali njegov glas zapravo nije ništa promijenio. Zato mi je važno načelo „Ništa o nama bez nas”. Ako stvaramo usluge za ljude, moramo ih pitati kako te usluge za njih izgledaju. Što im je otežalo traženje pomoći? Zašto su možda odustali nakon prvog poziva? Jesu li razumjeli kome se trebaju javiti? Koliko su čekali? Što im je pomoglo da ipak dođu? Gdje su se putem izgubili?

Ljudi koji su pokušavali pronaći pomoć često vide ono što mi koji smo unutar sustava više ni ne primjećujemo. I to trebamo čuti. Ne zato što jedno iskustvo može govoriti u ime svih. Ne može. Trebamo različita iskustva i različite glasove. I ne mora svatko javno ispričati svoju najtežu životnu priču da bismo ga ozbiljno shvatili. I to je važno reći.

Mentalno zdravlje ne postoji negdje odvojeno od života. Nakon razgovora, terapije, pregleda ili savjetovanja čovjek se vraća kući. Vraća se partneru s kojim možda mjesecima ne razgovara kako treba. Djeci za koju treba imati strpljenja. Poslu na kojem se od njega nešto očekuje. Računima koje treba platiti. Roditeljima o kojima možda brine. Vraća se svom životu. I upravo se tamo događa najveći dio promjene. Zato ni oporavak ne izgleda jednako za sve. Ponekad izgleda vrlo veliko. A ponekad je to prvi odlazak na posao bez straha. Jedna prespavana noć. Jedno „ne” koje se osoba napokon usudila izgovoriti. Poziv prijatelju nakon mjeseci povlačenja. Plan za sljedeći vikend. Smijeh kojem se nije nadala. I onaj osjećaj: „Evo me. Opet sam malo više ja.”

Možda bismo zato ovog 10. listopada, osim što ćemo govoriti o važnosti mentalnog zdravlja, mogli napraviti još nešto.

Mogli bismo malo više slušati.

Bez brzog savjeta. Bez „Ma bit će dobro!”. Bez uspoređivanja s nekim kome je teže. Bez potrebe da odmah pronađemo rješenje. I mogli bismo se zapitati: Može li mi osoba preko puta mene reći da je nisam razumjela? Može li reći da joj nešto što nudim ne pomaže? Jesam li je pitala što joj treba ili sam pretpostavila da znam? I ono možda najvažnije, jesam li spremna nešto promijeniti nakon što sam je saslušala? To nisu pitanja samo za psihologe, psihoterapeute, liječnike, socijalne radnike ili ustanove. To su pitanja za sve nas.

Za prijatelja koji pita: „Kako si?”

Za roditelja koji vidi da mu dijete nije dobro.

Za partnera koji primjećuje da se nešto promijenilo.

Za kolegu koji već tjednima govori da više ne može.

Jer slušanje nije samo šutjeti dok druga osoba govori.

Slušanje ponekad znači ostati uz nju malo duže nego što nam je ugodno. Pitati još jedno pitanje. Ne nuditi odmah rješenje. Priznati da možda nismo razumjeli. I dopustiti da ono što smo čuli nešto promijeni i u nama. Pozvati ljude da govore važan je početak. Ali naša odgovornost ne završava kada progovore. Možda upravo tada počinje.

Jer nije dovoljno dati ljudima prostor da govore ako njihove riječi ništa ne mijenjaju.

Autorica: Tamara Brezičević, dipl. soc. radnica, edukantica psihoterapije, specijalizantica TA