POŽEGA - Još u ranijem dobu općepoznat je bio popravak cipela, kupovina novih kod rijetkih je bila moguća, a za ostale tu je bio postolar, no hoće li se popravljati još dugo, nije potpuno sigurno. Nije tu riječ o tome jer današnju obuću nije moguće popraviti, već nedostaje zanimanja za obrt koji - doslovce - izumire.

Požeško-slavonska županija danas broji samo dvije postolarske radnje, a jednu od njih vodi 63-godišnji Željko Domazet - svim Požežanima, a i okolici dobro poznat kao - Teljo.

- Ovaj posao sam započeo nasljedstvom djeda i oca Andrije - obojica su se tako zvali - 1930.-tih godina. Do rata smo se bavili jako velikom proizvodnjom kućnih potrepština, a uz to bile su aktualne drvene klompe - nanule - nekada smo čak radili i cipele za asfaltiranje, sada izrađujem i ključeve dok za zabavu još radim dvije-tri vrste palčarica, kožne japanke, kožne papuče i šokačke čizme. - za SBplus kazao je postolar Željko Domazet.

Posao su pokrenuli u Osijeku gdje su i živjeli, a trbuhom za kruhom, kako je i sam kazao, došli su u Požegu.

- Sa svoje 24 godine se krenuo s ovim poslom učio sam od oca, a sada taj posao radim s voljom i ljubavlju da ga ne volim ne bih ga ni  radio već bi tražio neku raniju mirovinu što se tiče godina. Zbog rata, koji sam nažalost doživio, došlo je do prekida moje djelatnosti, a onda sam nakon što je sve prošlo - krenuo ponovno. - govori nam Teljo.

Da posao izumire i sam je priznao, no on posla i dalje ima.

- Što se tiče našeg obrta on je u velikom padu, bolje rečeno u izumiranju mladih nema, ne pamtim kada se netko upisao za obućara. Ista stvar je i u Zagrebu imam jako dobra dva prijatelja tamo velika proizvođača kožnih cipela koji, također, to potvrđuju. Svakim danom posla stvarno ima, oni stariji kojima je to već poznato donose i dalje, odnosno ostaju pri tome da poprave obuću, a ne da kupe nešto novo. - dodao je postolar Domazet.

Nažalost svoje znanje, nema kome prenijeti u naslijeđe, no spreman je naučiti bilo koga tim zanatom samo da ne izumre do kraja.

- Postolarstvo je jedno od deficitarnih zanimanja i ja nemam kome u nasljeđe ostaviti svoje znanje i vještine čak sam spreman nekome tko to stvarno želi omogućiti sve da to nauči i da ovaj zanat opstane, no to je teško. - kazao je postolar.

Teljo je primjer da dok je god na svijetu ovakvih ljudi, obiteljski poslovi, čak i oni u izumiranju, uz dobru narav i uslužnost se cijene i opstaju.