SLAVONSKI BROD - Vanjski prostor Gradske tržnice u Slavonskom Brodu već je drugi tjedan prazan i pust. Mnogi se, stoga, nostalgično sjećaju svega što ih je uveseljavalo tijekom dana koje su provodili na toj posebnoj gradskoj lokaciji, mjestu gdje život nije prestajao ni u najtežim vremenima. Ipak, posljednjih dana utihnuo je šušur - barem onaj u fizičkom svijetu. U virtualnom su i dalje najglasniji i najživlji upravo oni kojima je tržnica - poslom, potrebom ili užitkom - bila 'drugi dom'. Sjetili su se oni ovih dana onoga kojemu je bila jedini. Skromnog čovjeka koji se na ulici našao slučajno - baš kako to biva s većinom koje nazivamo 'beskućnicima'. U nastavku donosimo sjećanja Brođana u kojima i dalje živi taj posebni stanar Gradske tržnice.

- Znate li priču o dobrom duhu tržnice - Miji zvanom General? Priča dodiruje život Gradske tržnice koja je trbuh našeg grada. Mijo je živio u selu Slobodnica, bio aktivan u lokalnom kulturno-umjetničkom društvu i 1991. - kao i mnogi - odazvao se pozivu 108. brigade ZNG. U borbama je bio ozbiljno ranjen gelerom granate i dobio je 30-postotnu invalidnost, ali i pored toga vratio se u postrojbu i došao kod nas u 3. bojnu 3. gardijske brigade. Prošao je s nama ostatak rata na bojištima zadarskog zaleđa, Bljesak, Oluju i dubrovačko bojište 1999. Godine 2003. dočekao ga je preustroj i odlazak u mirovinu i gubitak smisla - najopasnija bolest umirovljenika. Stjecajem obiteljskih okolnosti, Mijo je ubrzo postao beskućnik s blokiranim računom i pronašao je neki nastavak svog života na slavonskobrodskoj Gradskoj tržnici. Pomagao je za sitni novac utovar, istovar, prijenos robe i provodio dane na tržnici. Mijo bi se uvijek javio, uvijek se drugima obraćao s "Vi generale", pa smo ga i prozvali Mijo General. Ustvari, on je na taj način drugima odavao najveću počast. Kao vojnik, bio je bespoštedno odan dnevnim zadaćama, bespogovorno i točno ih je obavljao, čovjek s kojim nitko u 3. bojnoj nije imao problem. Uvijek veseo, pun poštivanja, raspoložen, drag čovjek. Čovjek kojeg nije bilo teško voljeti i užitak je bio s njim raditi. Kad smo uvidjeli kako živi, pokušali smo pomoći... i Gradska uprava i HVIDR-a, ali Mijo je bio previše ponosan i odbijao je suradnju. Zadnji put kad sam ga vidio javio mi se uredan, obrijan, svjež i pomislio sam da će se izvući. Ustvari, to je bio samo naš posljednji pozdrav i oproštaj. Pozdravlja vas naš dobri duh tržnice Mijo Vinković General sa svoje nebeske tržnice.  - prisjetio se Brođanin Neno Saboci koji nam je dopustio podijeliti s našim čitateljima ovu uspomenu i Mijinu fotografiju čiji je autor, a uputio nas je i na druge sugovornike koji bi o Miji mogli kazati koju riječ više.

Kada smo kontaktirali gospodina Kljaića, spremno se sjetio svog prijatelja.

- Duga je to priča. Dobar čovjek upadne u nevolje. Puno se zadužio, jamac za kredit je bio svakome, a ljudi nisu vraćali i onda ode Miji mirovina. Sve što je imao, sve su mu uzeli pa je počeo piti i družiti se s našim gradskim alkosima na pijaci. Sretao sam ga, bili smo jako dobri. Živio sam u Gornjim Andrijevcima, Mija u Sibinju... prije nego je postao beskućnik. Bio je tada rado viđen čovjek u društvu. Razbolio se i umro… od života, neimaštine, lošeg alkohola s tržnice… to ga je ubilo. Nisam siguran, ali sam čuo jednom prilikom kako je Mija bio oženjen i da ima dijete. Mija je bio među prvima koji su stali u obranu domovine u kojoj je i teže ranjavan. Bio je dobar vojnik i još bolji prijatelj. Pomagao je svima, a ljudi su ga, jednostavno, iskoristili i odbacili. - za SBplus sa sjetom, ali i radošću jer ga je poznavao, prisjetio se Petar Kljaić.

Najljepšu i najprisniju ispovijest i sjećanje na Miju, ispričala nam je čistačica Gradske tržnice koja je s njim dijelila svakodnevicu radnim danima.

- Miju sam poznavala posljednjih nekoliko godina njegovog života pa, zapravo, ne znam puno o njegovom životu prije beskućništva. Bio je izuzetno dobar i susretljiv te - bez obzira na život kakav je živio - iznimno inteligentan. Jako me cijenio. Sjećam se jedne anegdote koja je, nažalost, bila i zadnja koju dijelim s njim. Donio mi je križ svoje bake kako bih ga pokušala unovčiti. Bio je hrđav i prljav, a ja sam ga usjajila. Rekao je: „Ako ne uspiješ ništa dobiti za njega, ostavi ga sebi za uspomenu.". Tako je i bilo, jedno jutro sam saznala da je umro, a križ nisam uspjela prodati. Ipak, nisam ga mogla ni zadržati. Odnijela sam ga na njegov grob i objesila na njegov križ. Plakala sam kada je umro. Nisam znala ni gdje mu je posljednje počivalište, ali i za to se Bog pobrinuo. Naime, išla sam u Sibinj obići grob našeg zajedničkog prijatelja koji je mene i Miju i upoznao na Gradskoj tržnici uz riječi: „Čuvaj je, pazi na nju!". I, uistinu, shvatio je to kao dužnost... uvijek je pazio da mi se što ne dogodi i provjerava jesam li dobro. Dakle, moleći se i ostavljajući cvijeće na tom grobu slučajno sam uočila u blizini križ s Mijinim imenom. Otad često odem i pomolim se za njega. Obilazim grob i tako ga posjećujem. I sama imam težak život, ali ipak imam svoju djecu, kuću, neku toplinu, on nije imao ni to. Često sam ga se znala sjetiti noću i zimi ili kad bi vani bilo hladno, kad je padala kiša. Mislila sam gdje je i kako je sad njemu. Kad bih ujutro došla na posao i pitala ga: „Kako si proveo noć na hladnoći?", s osmijehom mi je odgovarao: „Nije to za mene ništa, ja sam general!". Kada bi me vidio ujutro, kazao bi: „Daj pet!", nije prošao dan, a da me nije pozdravio. Bio je jedna neiskvarena duša, nasmijao me puno puta i lijepo ga se sjetiti. - SBplus-u sjećanja o Miji je prenijela Mira Zirdum, na trenutke jedva susprežući suze. 

Što reći o Miji na kraju nego ono što su pomislili i svi naši sugovornici - neka mu je laka zemlja, kada mu već nije bio jednostavan ovaj život kojeg je, usprkos svemu, poživio s osmijehom. Svi ovi ljudi koji ga pamte i na koje je ostavio trag, dokaz su kako je čak i njegova patnja na slavonskobrodskoj Gradskoj tržnici imala smisla - dotaknuo je tamo mnoge svjetove, uljepšao dane i razveselio brojna srca.