Robert Radić

Rodio sam se kao Boro Todorović, a sada se zovem Robert Radić. Ime i prezime promijenio sam za vrijeme Domovinskog rata, ispričao je za Telegraf Robert. Kombinacija tamne puti i sumnjivog podrijetla tada nije baš dobro prolazila. Ja sam rumunjski Rom, iz plemenske skupine Ludara, a moja obitelj je pravoslavne vjeroispovijesti. Rođen sam u Sisku, tamo sam završio osnovnu školu. Uvijek smo živjeli skromno. Bilo nas je petero djece ali ništa nam nije nedostajalo. Nakon osnovne škole nisam upisao srednju. Još kao klinac počeo sam raditi na utovaru smeća.

Prvi put sam se oženio jako mlad. U tom braku izdržao sam samo tri mjeseca. Primirio sam se tek kada sam upoznao svoju sadašnju suprugu Ljilju, s kojom sam vjenčan 27 godina. Imamo četvero djece. U Slavonski Brod doselili smo se 1995. godine. Sagradili smo kuću u naselju 'Josip Rimac', u kojem danas živi oko 220 romskih obitelji. Otprilike 1500 ljudi. Sjećam se prvog susreta s ovim mjestom. Bilo je katastrofalno, ekološka bomba. Ljudi su živjeli u teškoj neimaštini, bez asfalta, javne rasvjete, vode i struje. Stalno su obolijevali od žutice, svraba i tuberkuloze.

Shvatio sam da moram nešto učiniti. Osnovao sam Udruženje Roma Ludari i prihvatio se posla. Najprije je trebalo raščistiti ulice i postići higijenski minimum za život, zatim riješiti dokumentaciju za legalizaciju kuća i izboriti se za struju. Obilazio sam obitelji, razgovarao s ljudima, detaljno upoznavao svoju zajednicu. Zato mislim kako danas s pravom mogu reći da znam što ih sve muči.

Muči ih, u prvom redu, školovanje. Nije istina da se romska djeca ne žele školovati. Raduju se odlasku u školu. Onda se, nažalost, često događa da se ispisuju zbog siromaštva. Moraju zaraditi novac ili kod kuće čuvati mlađu braću i sestre. Oni koji se ne ispišu, teško prate nastavu na hrvatskom, jer kod kuće pričaju na rumunjskom. Situacija se ipak polako mijenja. U našu najbližu osnovnu školu (O.Š. Hugo Badalić) pretprošle je godine bilo upisano samo 50-ero školske djece, Danas 220.

Jedan dan ulovio sam se kako razmišljam: "Roberte, kakav si ti to primjer? Svima propovijedaš o važnosti školovanja, a ti nisi završio srednju”. Zato sam u 45-oj godini završio i maturirao kao vozač cestovnih motornih vozila. Sa mnom u razredu sjedio je moj najstariji sin, Đef. Nikada neću zaboraviti dan kada sam primio svjedodžbu. Osjećao sam se kao da sam sjeo u avion, kao da je cijeli svijet preda mnom. Mi ne doživljavamo otvorenu i direktnu diskriminaciju. Nitko u mene nije uperio prst i rekao mi da sam manje vrijedan. To se događa suptilno.

Moja kćer nikako nije mogla naći posao konobarice. Pojavila bi se u kafiću, gazda bi ju pogledao i hladno joj rekao da nema mjesta. Jednog našeg susjeda odbili su zaposliti kao dostavljača pizze jer "što će ljudi reći ako im se na vratima pojavi Rom.” Ravnateljica jedne institucije pozvala me na razgovor zbog raspodjele neke humanitarne pomoći. Pitala je mogu li podijeliti te pakete u svojoj zajednici jer ona "ne želi da joj hrpa Roma prolazi kroz zgradu”. Već dugo na dva mjesta u Slavonskom Brodu stoji grafit: Mamiću, cigane. To nas jako vrijeđa. Komunalne službe ga ne miču. Valjda misle da ne znamo čitati i da nas ne može povrijediti ono što ne razumijemo.

Cigan znači lopov, najgora vrsta čovjeka. Mi to nismo. Ali smo dežurni krivci za sve loše što se događa u ovom gradu, odgovorni za sve pljačke i razbojništva. Godinama sam zivkao policiju i molio ih da češće dođu u naše naselje, dovedu red i pomognu nam u borbi protiv kriminala. Mi smo posebni. Ali ne na način na koji vi mislite.

Biljana Jovanović

 Sjećam se da sam kao djevojčica promatrala druge ljude, naše susjede, one koje mi zovemo bijelima. Bilo mi je čudno kako žive. Mislila sam da sam slobodnija i sretnija od njih. Uvijek sam se smjela igrati u dvorištu i nisam razumjela zbog čega se neka djeca u igri ne smiju uprljati. Na kraju sam shvatila da smo ustvari mi oni koji su drugačiji. Imam dvadeset godina. Odrastala sam u tipičnoj romskoj obitelji. Moji roditelji često su se selili. Najprije su živjeli u Bosni, zatim u Novskoj, Vukovaru i naposljetku su stigli u Slavonski Brod. Odrastala sam s bratom i četiri sestre.

Živjeli smo jako skromno. Mama je nekad davno radila kao pomoćna radnica u kuhinji, a tata se bavio svime i svačime. Nisam smatrala da sam siromašna. Nisam mogla žaliti za nečim što nikada nisam imala.
Tek sam u osnovnoj školi saznala da sam Romkinja. Školski prijatelji su se svojim pogledima i pitanjima pobrinuli da to saznam. Zvali su me Cigankom i govorili mi da smrdim. Nisam im to zamjerala, jer sam shvaćala da nisu bili svjesni u kakvim uvjetima mi živimo.

Kako su mogli znati da mi je moja mama svako jutro obuvala čiste cipele, koje su nakon pet minuta hoda po blatnjavim i neasfaltiranim ulicama našeg naselja postale prljave i stare? Nisu znali da većina romskih obitelji tada nije imala struju. Puno više zamjeram starijima. Završila sam Obrtničku školu u Slavonskom Brodu, smjer krojačica. Materijal za praktičnu nastavu, konce i šifon, plaćala sam od svog dječjeg doplatka. Kad ni to ne bi bilo dovoljno, mama je skupljala staro željezo i prodavala stvari iz kuće.

Nakon mature sam bezuspješno pokušala pronaći posao u struci. Javljala sam se na bezbroj oglasa. Kad bih se pojavila na razgovoru za posao, uvijek me čekao isti odgovor: "Ipak nema posla. Javit ćemo vam se kad se nešto pojavi”. Svaki put slično. Ne znaš kome je više neugodno, meni ili njima? Uvijek sam na izlazu ostavljala broj telefona, makar sam znala da će ga prvom prilikom baciti u smeće. Već dvije godine sjedim kod kuće. Pomažem mami, kuham i družim se sa svojih dvadesetero nećaka. Voljela bih nabaviti šivaći stroj i šivati duge svilene haljine. Za sebe i svoje prijateljice.Romkinje su se nekada udavale jako mlade. Mama mi je pričala da su ih roditelji znali prodavati za pet do deset tisuća nečega, mislim da su tada bile njemačke marke. Srećom, toga više nema. Svi mi govore da sam lijepa i da ću se dobro udati. Ja nemam dečka. Moj budući muž ne mora biti Rom, ali mora me razumjeti i voljeti. Svi su uvjereni da Romi ne poštuju svoje žene. To nije istina. Tata je bio dobar prema mami, uvijek joj je pomagao, čak i oko pripreme ručka. Ja ću ipak pričekati s udajom jer ne želim roditi prije svoje 25 godine.

Stanko Mitrović

Zaštitari u dućanu pilje u mene i prate me pogledom dok ne izađem van. Nepoznati ljudi od mene miču torbe i novčanike. Svima sam sumnjiv. Ne pomaže mi niti uredna frizura, odijelo i kravata. Nitko mi to ne kaže direktno, samo me dugo promatraju. Prepoznajem te poglede. Živim s njima otkako znam za sebe. Moja obitelj već 60 godina živi u ovom naselju. Odrastao sam s osmero braće i sestara. Završio sam samo šest razreda osnovne škole jer sam još kao dječak morao raditi i pomagati svojoj majci, koja je brzo ostala udovica.

Osnovna škola može postati traumatično razdoblje. Klinci su često jako okrutni. Meni su na ružan način objasnili da sam drugačiji. Svašta mi se motalo po glavi. Znao sam da nisam kriv. Nije mi bilo jasno zbog čega su neki ljudi bijeli, a neki nisu. Zbog čega je to nekima tako bitna razlika. Oženio sam se sa 17, sa 19 postao sam tata. Sada imam 42 godine, troje djece i četvero unučadi. U početku sam radio kao zidar, a kasnije sam se zaposlio u brodskom Komunalcu.

Onda je počeo rat. Odmah sam se uključio. To je valjda bilo jedino razdoblje kada nikome nije smetalo moje podrijetlo. Bili su ponosni što je u njihovom društvu jedan Rom. Realno, grozno razdoblje, a ja ga pamtim po tome što sam tih nekoliko godina bio vrijedan. Ljudi su me trebali i poštovali. Rat je završio, branitelji su se vratili kući, sredili si povlastice i mirovine. Meni je ostala samo ozljeda kralježnice. Nikakve beneficije, samo brige i problemi. S ratom su nestali i svi oni ljudi koji su se sa mnom ponosili.

Ponovno sam se prihvatio posla. Počeo sam skupljati staro željezo. Supruga i ja kopali smo po smeću i ulazili u tuđa dvorišta. Mislili smo da tim poslom možemo završiti kuću. Međutim, moja je bolest napredovala. Sada hodam sa štakama. Naša je kuća nedovršena i nakon 25 godina. Moja obitelj živi od 1200 kuna socijalne naknade. Trenutno nas više muči siromaštvo nego predrasude.

Na rušenju predrasuda možemo i moramo raditi svi zajedno. Jer svi smo građani ovoga grada. Kad je u pitanju siromaštvo i (ne)zapošljavanje djelimo istu sudbinu. Nažalost.